Bilo da u Srbiju uđem iz Bosne, preko Rače, bilo iz Hrvatske, preko Bajakova i Batrovaca, uvijek se sjetim te pjesme. I mada su Slavonija, Semberija i Mačva podjednako poslovično ravne, zbog te pjesme mi se čini da nema ravnijih drumova od sremskih.
Geografski gledajući, Srem je zapravo prostor između Save i Dunava, a usred Srema je i Fruška Gora tako da Srem ima i svoju planinu. Nisu sremski drumovi samo široki ravničarski putevi, sremski drum je i ona krivudava cesta preko Iriga, sremski drum je na izvjestan način i pista aerodroma u Surčinu s koje avioni polijeću spram neba u koje se ulijeva Dunav. Sve to kao da odjekuje u pomenutoj pjesmi.
Otpjevala ju je žena koja je pjevala sevdalinke u vrijeme dok to nije bilo kul i pomodno. Stari su govorili da sevdalinke treba pjevati poravno; tako Jadranka Stojaković pjeva ovu pjesmu čiji je tekst sama napisala (muziku pak potpisuje Darko Matić):
Gori ti krv u venama
zvijezde ti padaju na dlan
ja sam samo dio vremena
kojeg se više ne sjećaš.
Upamti miris mojih haljina
nek ti ne pobjegne iz sna
srce mi steže hladna košava
više se nikad ne vraćam.
Jer sada znam kako izgleda
kad su pločnici siti mojih koraka
I kad se Dunav u nebo ulijeva
ostaje trag u mojim očima.
Na drumovima Srema mene više nema
pod oblakom dok drijemaš biću daleko.
Na drumovima Srema novi dan se sprema
nek te mjesto mene ljubi bilo tko.
Upamti miris mojih haljina
nek ti ne pobjegne iz sna
srce mi steže hladna košava
više se nikad ne vraćam.
Jer sada znam da cvijet i trn
jedan s drugim nikad ne cvjetaju
i da dva heroja u istoj bajci
jedan drugom samo smetaju.
Na drumovima Srema mene više nema
pod oblakom dok drijemaš biću daleko.
Na drumovima Srema novi dan se sprema
nek te mjesto mene ljubi bilo tko.
Priča o Jadranki Stojaković u jednom trenutku je postala vrlo literarna, kao prepisana iz kakvog velikog južnoameričkog romana. Njen glas je dio zvučne kulise ključnih decenija i zlatnih dana grada Sarajeva. Nikad nije bila u prvom planu, ali njen glas je uvijek bio prepoznatljiv, onako kao što je prepoznatljiv glas Jennifer Warnes kad Leonardu Cohenu pjeva prateće vokale.
Pjevala je Jadranka Stojaković stihove davnih sevdalija, mrtvih književnih klasika (čak i Shakespeareove), Gorana Bregovića, svog velikog savremenika Duška Trifunovića, pa onu pjesmu Valerijana Žuje i Žarka Šipke iz koje se kao iz parčeta kosti dinosaurusa može rekonstruisati cijeli jedan nestali svijet, ali za pjesmu “Na drumovima Srema” mi se često učini da je najviše njena.
Odrasla je Jadranka Stojaković seljakajući se po Bosni kao dijete iz učiteljske porodice. Mada rođena u Sarajevu, ključne dane djetinjstva provela je u Varešu i Bosanskom Novom. Fakultet je završila u Sarajevu i tu je bilo središte njenog profesionalnog života. Otac joj je bio iz Doboja, a majka iz Dalmacije. Nije, reklo bi se, imala neke posebne veze sa Sremom, ali ona je Srem, kao dio svoje domovine, svog emotivnog zavičaja, kao prava Jugoslovenka smatrala svojim.
Ima jedan detalj u pjesmi koji najbolje simbolizuje to jugoslovenstvo. Posljednja riječ pjesme i refrena je riječ “tko“. Onaj ko danas piše i govori „tko“ nikad i nigdje neće reći Srem, nego uvijek i svugdje – Srijem. Onaj pak ko kaže Srem, on će reći – “ko“. Onome ko bi danas htio biti jezički “anarhista“ onako kako je to Jadranka Stojaković u svojoj pjesmi sasvim spontano bila, u posao će se u velikoj većini slučajeva uplesti revan i gorljiv lektor kao jezički policajac.
A pjesma je lijepa i nekako suptilno ženska. Muškarac bi od haljina prije upamtio šuštanje, boju ili teksturu, nego miris. A i to da “dva heroja u istoj bajci/ jedan drugom samo smetaju“ nije baš uvid iz muške mitologije.
U vremenu iz koga najintenzivnije pamtim ovu pjesmu, Jadranka Stojaković je bila u Japanu. Iz dječije perspektive, pjesma je bila nostalgična: Nema me na drumovima Srema, jer se vozim japanskim auto-putevima. Onda se naš svijet srušio, a jedna pukotina tog rušenja presjekla je baš Srem. A kao epicentar rušenja ukazao se Jadrankin rodni grad.
Kad se poslije rata vratila, kao da je željela da i sama bude cigla u gradnji mosta između dva vremena jednog grada. Bilo je nečeg dirljivog u toj želji. Taj grad kao da je žudio za nekim drugim ciglama ili zapravo nije ni želio nikakav most. Pa se Jadranka Stojaković pronašla u vlastitom stihu o pločnicima sitim njenih koraka, kad već nije ispoštovala ono svoje “više se nikad ne vraćam“.
Onda ju je stigla i bolest. I tad ju je prigrlila Banja Luka, grad s kojim ranije nije imala previše veze. U tim posljednjim danima, Branko Lazić je o njoj snimio dokumentarni film, a jednom se našla i na naslovnoj stranici NIN-a. Sjećam se da nisam mogao da vjerujem kako u Beogradu ima ljudi koji ne znaju ko je “ta Jadranka Stojaković“.
U Banjoj Luci je umrla, pa je tu i sahranjena. Kad nekad gledam ušće Save u Dunav, tu zapravo na krajnjim obodima Srema, pomislim kako se Vrbas ulijeva u Savu, Sava u Dunav, a Dunav ne u Crno More, kao u udžbenicima geografije, nego u nebo, kao u stihu Jadranke Stojaković. Njen glas se definitivno u nebo ulijeva, a ta melodija nam svima vraća barem dio vremena koje bismo svi zapravo htjeli da zaboravimo, čak i kada nominalno insistiramo na pamćenju. Cvjetovi, trnje i heroji ostali su u bajkama. Ostao je samo (dogmatski) dremež pod sivim oblacima.
Naslovna fotografija: privatna arhiva
