Cloverfield “brend“, kako bi se mogao nazvati, pored svih fenomenalnih elemenata, ostao je zapamćen i kao serijal koji je u samu promociju stavljao dozu misterioznosti i zanimljvih detalja, koji su imali smisla tek nakon završetka te malo razmišljanja.
Riječ je o jednom univerzumu koji nam je s vremenom osvojio srca i, kako je planirano, na našu sreću, širit će se još neko vrijeme. Koliko brzo i kada će dolaziti ekspanzije ovoga svijeta, pitanje je o kojem se ne zna mnogo detalja. Trejler i najava mogu se pojaviti svake sekunde, ali je vjerovatnoća jednaka da se isto može dogoditi i za par godina.
I odjednom, kao iz vedra neba, početkom mjeseca februara, osvanuo je “The Cloverfield Paradox“. Paramount je donio odluku da bi iz nekog razloga najbolje bilo da film “pokloni“ Netflixu, pa su mnogi ostali pozitivno iznenađeni kada su jedno jutro u svom meniju pronašli mogućnost da pregledaju Cloverfield iz drugog, odnosno trećeg ugla.
Nakon found-footage arhive, klaustrofobičnog bunkera ispunjenog nepovjerenjem i strahom, na red je došla i multietnička grupa astronauta. Njihov zadatak je da stvore beskrajan izvor energije u svemiru i na taj način spasu Zemlju, koja je u borbi sa manjkom energije, zbog čega prijeti konačna propast čovječanstva. Radnja ne zvuči baš kao da se savršeno uklapa u ono što smo do sada gledali i nešto što bismo mogli očekivati od čitavog serijala.
Najprije je ovo trebao biti poseban film, odsječen od čitavog Cloverfield svijeta, po nazivu “God Particle“, a priča bi pratila grupu američkih astronauta zaglavljenih u svemiru, koji nakon rata sa Rusijom i nestanka planete Zemlje primaju signal od ruskog broda koji želi uspostaviti kontakt sa njima. Ono što je ovdje ostalo zadržano jeste nestanak Zemlje u jednom dijelu filma i savršena prilika da se Rusi ponovo prikažu kao veliki monstrum koji čeka svaki trenutak da započne invaziju na ostatak svijeta, pa makar razlog za to bio i manjak energije.
Slobodno se može reći da bi bilo najbolje da se nije odstupalo od prvobitnog plana. Danas bismo, možda, umjesto opšte zbrke na ekranu, da je sve odrađeno kako treba, dobili jedan potencijalni naučnofantatični klasik o tome kako bi izgledao Hladni rat između američkih i ruskih astronauta u svemiru, neposredno nakon sukoba koji je razorio planetu i mogućnost svakog kontakta sa tlom.
Naravno, na taj način bismo mi, kao publika, ostali još neko vrijeme strpljivi kako bismo dobili treći nastavak Abramsove (J.J. Abrams) bujne mašte. I njemu, kao i ostatku tima koji je radio na produkciji i pisanju scenarija, dodatno vrijeme bi dobro došlo kako bi se stvarno posvetili svom zadatku, napisali priču u koju je vrijedno investirati i pokrili makar većinu beskrajnih rupa kroz koje ovaj put jednostavno nismo mogli progledati. Iako sam pokušao pronaći svaku pozitivnu stranu, nažalost, film je pobijedio u nelogičnostima i petljama.
Naučnici vodećih razvijenih zemalja moraju aktivirati vrtstu akceleratora koji će spasiti budućnost Zemlje kreiranjem neiscrpljivog izvora energije. Očigledno ne postoji drugo rješenje poput upotrabljavanja drugih izvora energije kojima raspolažemo? Također, radnja nas stavlja u svemirsku stanicu nakon što su astronauti već proveli više od dvije godine neuspjelih pokušaja da dovedu stvari u red. Dvije godine nije bilo dovoljno da se pronađe i otkloni postojeći problem, ali, igrom slučaja, akcelerator je profunkcionisao i tako stvorio novi problem. Zemlja nestala iz vidokruga posade i dostupnosti svemirske stanice. Jedan od stvarno fascinantih i blistavih trenutaka u filmu. Sve što će uslijedtiti potom ne ostavlja priliku za opuštanje, jer će se novi problemi stvarati u rekordnom roku.
Ono što bi trebalo objasniti svaki od njih jeste teorema predstavljena na samom početku, koja kaže kako je mogućnost da akcelerator kreira beskonačan broj alternativnih dimenzija i na taj način oslobodi različite kreature i energije poprilično velika. Problemi koji nastaju su uglavnom nepovezani i nedorečeni, sve od prvog pa do posljednjeg. Kao da uzmete različite ideje, malo iz “The Addams Family“ i malo iz “Aliena“, jednostavno ih pođonite i onda nabacate na jedno mjesto, ne razmišljajući pretjerano o tome kako će to izgledati u kombinaciji.
Nemojte misliti da su apsolutno svi užasni i totalno bezvezni. Iznenadni krici žene zarobljene žicama u jednom od metalnih zidova ne mogu se porediti sa istom tom metalnom pločom, koja poslije pokušava da uvuče u sebe člana posade. Mnogo puta ćete se zapitati odakle vam je to poznato ili da li ste možda već vidjeli nešto slino u nekom drugom filmu. Također, nasumično zanemiravanje starih problema zbog nastanka novih nije ništa strano kod ove posade, pa je teško odlučiti šta postaviti kao prioritet. Radnja je definitivno puna rupa i propusta koji postavljaju pitanja na koje ne možemo dati nikakave logične odgovore.
Ne postoji odgovarajuća dodatna priča kako bismo mogli makar malo uživati u onome što gledamo. Nije ni čudo ako vas od tog silnog haosa zaboli glava, ali i ako se u par navrata dobro nasmijete posmatrajući postupke i dijalog ovih ljudi.
Zašto? Sve što su naši junaci radili u prethodnim dijelovima imalo je makar trunku smisla i razuma. Ne postoji film u kojem nema besmislenih koraka, ali ih je ovdje stvarno previše. Iako se radi o profesionalcima čiji je zadatak da sačuvaju čovječanstvo, većinu vremena posmatramo djetinjaste ličnosti koje ne mogu da se dogovore oko jedne najobičnije stvari. Ponašanje naučnika i njihov međusobni odnos na ovoj stanici je čak i za jedan film previše neozbiljno predstavljen.
Imena kao što su Daniel Brühl (Schmidt), David Oyelowo (Kiel) ili ipak glavna uloga Gugu Mbatha-Raw (Hamilton) spriječeni su da pokažu svoje sposobnosti i znanje, jer im dijalog i njihovi filmski karakteri to ne dozvoljavaju ni u jednom trenutku. Konflikt između članova je mogao biti toliko bolji da mu je posvećeno više pažnje i da je uloženo više truda kako bi se izbjegli standardni klišei, poput onoga da “niko ne radi svoj posao onako kako bi trebao“ ili “moj posao je bitniji od tvog“. Ličnosti na kraju ostaju neupečatljive i skoro nebitne za čitav razvoj radnje.
Tako je “The Cloverfield Paradox“ preko noći uspio da na jedan način upropasti ime i nasljedstvo koje je Cloverfield ostvario proteklih godina. Paramountova pametna odluka da ovaj projekat u zadnji čas podvali Netflixu uspjela je. Neuspjeh u kino dvoranama bio bi zagarantovan već nakon prve sedmice prikazivanja. Ako ubacite što više različitih, nepovezanih i nebitnih stvari, ne znači da ćete imati kvalitetan film koji će ljudi voljeti. Upravo obrnuto, dobit ćete jedan siromašan paradoks, koji želite što prije da izbacite iz svog života.
Čitava situacija je mogla biti izbjegnuta samo da je na početku odlučeno da se ne povezuje sa ostalim dijelovima, već da stoji kao samostalan. Drugačije ime i izostavljanje ključne riječi u naslovu moglo je također spasiti situaciju i ostaviti Abramsa čistog obraza.
Četvrti nastavak, planiran već za kraj ove godine, nadamo se da će poboljšati ružnu sliku koju već sada veliki broj ljudi ima u glavi te ukloniti ogromnu mrlju koju je “The Cloverfield Paradox“ postavio na čitavu franšizu. Nadajmo se da će zasjeniti, a definitivno nadmašiti trenutni nered.
Naslovna fotografija: Netflix
