Prije skoro pola vijeka, Tarkovski (Андре́й Тарко́вский) je snimio “Solaris”, svoj odgovor na Kjubrikovu (Stanley Kubrick) i Klarkovu (Arthur C. Clarke) “Odiseju” (“2001: A Space Odyssey”), koju je smatrao prevarom.
Kost koja je poletjela iz ruku primata i postala svemirski brod u onom čuvenom rezu, kojim se premoštava čitava ljudska istorija, pa i monolit koji će doktora Dejvida Boumana baciti u onaj veličanstveni esid trip, za Tarkovskog su bili bezobrazno utopistički. Takva vizija budućnosti je zaboravljala samo jedno: da će ljudsko biče u svemiru i dalje biti ljudsko biće – grijehovno, slomljeno, očajno, nedovršeno.
Ljubitelji žanra znaju da je naučna fantastika uvijek bila romansa smještena u svemir. Tamo, gdje smo nekada nalazili brodove nasukane na nepoznate obale, sada nalazimo svemirske brodove nasukane u nepoznate galaksije. Gdje smo nekad imali druge rase i kulture, sada imamo druge vrste. Ali, oblik priče i njena pravila uvijek su ostajala bezbjedno u okviru romanse.
Sa filmovima poput “Solarisa” dobili smo pomijeranje priče u pravcu ironije – nije više bilo dovoljno da se čovjek nađe na svemirsoj stanici, morali smo da znamo i kakav je to čovjek. Jer, koliko god daleko on otišao, sa sobom će nositi svoje muke – ili je jednostavno ruski program za selekciju i obuku astronauta bio neuspješniji od američkog, pa su Rusi odlazili sa Zemlje nedovoljno ispranog mozga.
Gledajući razvoj naučnofantastičnog filma danas, možemo reći da je Tarkovski pobijedio. Uzmimo samo Vilnevov (Denis Villeneuve) “Dolazak” (“Arrival”) i Garlandov (Alex Garland) “Ex Machina”. Oba filma su naučnofantastični narativi čiji pokreti su neodvojivi od egzistencijalnog problema njihovih likova.
Vilnev je egzistencijalni intimizam iskoristio kao obrt – “Vidite”, usklikno je, “rješenje nije eficijentno, već duboko lično”. Činjenica da nas je Vilnev mogao iznendaiti personalizmom u naučnoj fantastici govori da smo u mejnstrimu i dalje nenaviknuti na takvu vrstu filma, iako su i kultovi poput “Istrebljivača” (“Blade Runner”), pa i “Matriksa” (“Matrix”) u središtu svojih dilema imali žrtvu i ljubav, a ne istrebljenja replikanata i odgovore na pitanje “šta je Matriks?“.
Nakon postavljanja standarda za pravljenje svedenog, minimalnog, pametnog naučnofantastičnog filma djelom “Ex Machina”, Garland je najavio “Uništenje” (“Annihilation”). Natali Portman (Natalie Portman) je stigla svježa sa Air Froce One, i dalje umrljana Kenedijevom (John F. Kennedy) lobanjom, Garland sa vjetrom “Ex Macihna-e” za leđima, zaplet filma je neodoljivo podjećao i na “Solaris” i na “Stalker”, zavjete egzistencijalističkog izleta u budućnost – šta je moglo da pođe po zlu? Ispostavilo se, mnogo toga.
Preslično zapletu “Solarisa” i “Stalkera”, u “Uništenju” dobijamo meteorit koji pada na američko tlo, i na mjestu pada počinju da se mijenjaju i prostor i vrijeme. Američka vojska je zonu stavila u karantin, iselila okolna mjesta i sve drži u strogoj tajnosti. Ekspedicije poslate u Oblast X nikad se nisu vratile.
Jedan od članova jedne od ekspedicija bio je i narednik Kejn (Oskar Ajzak), suprug naše junakinje Lene (Natali Portman). Nakon što se Kejn, godinu dana od svog nestanka, neobjašnjivo pojavi u njihovoj porodičnoj kući, Lena biva uvučena u novu istraživačku ekspediciju u Oblasti X. Naime, on se pojavio smrtno bolestan, i ona odlazi u Oblast X u nadi da će, kao biolog, uspjeti da nađe lijek za njega, ili bar sazna šta mu se desilo.
Znajući Garlandovu vještinu i prepoznajući potencijal zapleta, koji svoje likove vodi u sitni dio planete u kojem su vrijeme, prostor, pa i genetski materijal svega prisutnog potpuno izmijenjeni, očekivanja su zaista bila velika. To je uvijek problem.
Uredu, imamo Okean, Zonu, Oblast X, odveli smo svoje okrnjene likove tamo – ali, šta će se sad sa njima dešavati?
(UPOZORENJE: POČINJU SPOJLERI)
Prvo će iskusiti vremensku i prostornu dezorijentaciju. Ovo nam je saopšteno u dijalogu, bez ulaženja u eventualne iščašenosti, u koje bi ovakvo stanje moglo da odvede likove. To je već jedan prokockan potencijal.
Dalje će ih sve proganjati duboko skrivene traume. Tarkovski je imao onaj trenutak kada iz jedne od prostorija izađe patuljak i nikad ga poslije ne vidimo. To je vjerovatno bila aluzija na seksualne perverzije, koje je Okean materijalizovao za člana posade iz čije sobe je patuljak izašao. Što se naše posade tiče, svaka od pet članica ima svoj lični razlog odlaska na misiju. Jednoj je muž nestao u prethodnoj ekspediciji, druga nije ista osoba otkad joj je leukemija odnijela kćerku, treća je sklona samopovrijeđivanju, četvrta umire od raka, pa nema šta da izgubi, a peta se osjeća izdatom jer jedina nema sličnog motiva za odlazak na suštinski samoubilačku misiju. Opet, more potencijala za razvoj likova i sukobe, potpuno neiskorišteno. Ove informacije saznajemo u jednoj sceni konfrontacije i to je sve.
Natali odlazi u Oblast X da sazna šta se desilo sa Kejnom, jer je uvjerena da će ga tamo naći ili naći put do njega. Muči je činjenica da mu je bila nevjerna, da ga je prevarila sa kolegom sa posla i da zna kako je on znao za tu prevaru. Opet, zbrljani motivi i zbrljane muke, koje se nekako samo istope tokom misije, pa i njoj i nama prestaju da budu važne. Možda je mislila da će u dubini Oblasti X, kod svjetionika, otkriti kako se manipuliše vremenom, pa poništiti svoje nevjersto?
Dok jedan po jedan član misije gine, Lena se približava mjestu udara meteora i rješenju misterije – u “Stalkeru” je to bila Soba, mjesto koje ispunjava skrivene želje onoga ko ga posjeti. Svjetionik nije ništa nalik sobi. Oblast X funkcioniše kao prizma, kako saznaju naši likovi, i prelama i spaja sve što se u njoj nalazi – vrijeme, prostor, gene. Kako je njen centar mjesto najsnažnijeg prelamanja, ima smisla da će Lena tu naći svoju dvojnicu ili dvojnika svog supruga.
U redu, nešto od toga se i dešava, i dobijamo kraj na tragu “Invazije otimača tijela” (“Invasion of the Body Snatchers”), i to Kofmanove (Philip Kaufman) verzije. I sve je to na tragu, ali film vas ostavlja sa onim “pa šta“ osjećanjem. Jer ništa od svega što smo vidjeli i saznali nije dovoljno snažno i nije dovoljno upečatljivo da vas pomjeri. Sam ritam filma je tih i vremenom postaje dosadan. Sve je poražavajuće mirno, a tako daleko od meditativnog.
Ton filma kao da postavlja lik kojeg igra Dženifer Džejson Li (Jennifer Jason Leigh), lik doktorice Ventres, predvodnice ekipe i čitavog projekta, koja je od početka potpuno rezignirana i nihilistična – kasnije saznajemo da boluje od raka. Garland je iz nekog razloga odlučio da ritam izvire iz nje, a ne iz Lene.
Vjerovatno jer je Lena tako klimavo postavljena. Ide da nekako, ne znamo kako, spasi muža, kojeg je prevarila i kojeg još uvijek voli, a nas i dalje njihova veza ne dotiče. Garland se potrudio da ih vidimo u intimnosti, ali scene koja nam je ponudio jednostavno nisu dovoljne. Majčinstvo Ejmi Adams (Amy Adams) je neuporedivo snažnije izraženo u “Dolasku” i iz te snage dolazi empatija – ili iz činjenice da niko nije imun na slike smrtno bolesnog djeteta, praćene majčinim ranjenim glasom u ofu. Ali, i to je nešto, koliko god jeftino bilo, a Garland je propustio priliku da se barem takvom nečemu približi.
“Umirući suprug u vili i blazirana supruga sa puškom u vanzemaljskom vrtu ispred vile“, tako nešto bi bio prikladan naslov. Koga briga što se vrt širi i prijeti da obuhvati čitavu planetu. Garland nam je obećao da nismo tu zbog širenja vrta, već zbog intimne drame smještene u vrt. Nekako ne dobismo ni jedno ni drugo.
Kada je drama pala, ostala su nam ona naučnofantastična mjesta. Ali, ona su previše nalik na zaplete i mjesta toliko filmova, da nismo imali čime da budemo iznenađeni. Tu je i “Stalker”, i “Solaris”, i “Invazija otimača tijela”, i “Dolazak”, “Osmi putnik 2” (“Aliens”)…
Znam da je za mnoge tragedija čitava ova priča sa Netflix-om i činjenicom da film neće imati bioskopsku distribuciju. Nakon gledanja, za mene je sasvim prikladan za male ekrane i potpuno se uklapa u karakter TV filma – neke nove vrste skuplje produciranih Netflix TV filmova, sa velikim zvijezdama, ali skromnijim ambicijama, kojih bi u budućnosti trebalo da bude više. Sa te tačke gledanja, ovo je jedan zadovoljavajući film za nedeljno popodne.
Što se Garlanda tiče, “Uništenje” je korak nazad u karijeri, ali ništa previše strašno. Na kraju krajeva, napravio je taj korak sa stilom, sve sa Natali Portman pod rukom.
Naslovna fotografija: Paramount Pictures
