Dobre pjesme može prividno da uništi ili prevelika popularnost ili kad postanu najbanalnija moguća asocijacija za neki fenomen ili kontekst.
Nema ništa gore nego kad nemaštovit televizijski novinar kao pozadinu svake priče o uličnim protestima pusti nekoliko taktova iz Štulićeve pjesme o šezdeset osmoj. Na sličan način, nema ničeg goreg nego kad se priča o okrutnoj tranziciji, o Prvom maju koji se pretvorio isključivo u priliku za roštiljanje u prirodi, o propasti sindikalnog organizovanja proletera, komentariše frazom “Radnička klasa odlazi u raj“. Otkinemo li tek tako naslov od pjesme, zaboravićemo koliko je to sjajna pjesma:
U čekaonu na prvom peronu
Gdje crni đavo toči prvi konjak
Iznad mračnih podnatrulih lica
Kroz prozor prhne crna tica
I veli tada, veli grdi crni stvor
Nevermore
I veli tada, veli grdi crni stvor
Bolje je da odete, prilike su nove
Ulozi u povijesti došao je kraj
U pola četiri ujutro sa perona pet
Radnička klasa odlazi u raj
Pa pa proleteri
Pa pa proleteri
Pa pa proleteri
Pa pa
A crni đavo rukavice skida
On pruža ruke, grli se sa svima
Poljubi ružu, baci je u rulju
I vikne ah, ta nesretna sudbina
Plaćam piće svakome tko ostane
Nevermore
Plaćam piće svakome tko ostane
Bolje je da odemo, prilike su nove
Ulozi u povijesti došao je kraj
U pola četiri ujutro sa perona pet
Radnička klasa odlazi u raj
Momci u plavim kapicama
Krenuli su na put
Oni vodiju svoje klince mandolince
Oni vodiju svoje debele žene
Oni vlečeju ruksake i prtiju kofere
Oni sedneju u kupe
Z debele demižonke navlačiju
Oni ideju na najvekši weekend vu živlenju
Oni ideju na najlepši weekend vu živlenju
Sebe buju našli tam
Sve buju našli tam
Sebe buju našli tam
Sve buju našli tam
Pjesma “Radnička klasa odlazi u raj” objavljena je 1984. godine, na albumu “Treći svijet”, kao peta po redu od osam pjesama, odnosno prva na B strani. Album se otvara pjesmom “Neobičan dan”, zatvara se naslovnom pjesmom, pretposljednja je antologijska “Skriven iza lažnih imena”, a usred tog blaga je ovaj biser koji u Hrvatsko zagorje dovodi Edgara Alana Poa (Edgar Allan Poe).
Teško da u cijeloj istoriji jugoslovenskog rokenrola ima efektnije književne reference od ovog “Nevermore” koje gavran (koga Rundek nigdje ne naziva tako) izgovara u kolodvorskoj čekaonici, gdje proleteri u vidu hroničnih alkoholičara započinju još jedan svoj dan. U “Filozofiji kompozicije”, Poe piše kako je junak njegove najslavnije pjesme morao odmah da shvati kako crna ptica zna da izgovori samo jednu riječ i kako drama nastaje iz njegove odluke da joj postavi baš ona pitanja kod kojih će takav odgovor najviše da boli. Rundek nam 1984. godine i ne kaže na koje pitanje ovdje odgovara grdi crni stvor, ali svima je zapravo jasno.
Ima nečeg hipnotičnog u načinu na koji se prve dvije strofe i refreni, prepuni poetskih slika i skoro pozorišnih efekata, nečega što izvire iz Rundekovog obrazovanja i vokacije, lijepe na urnebesni kajkavski finale. Slute se u tome duboki autobiografski motivi, a podlogu te slutnje otkriva nam najsenzibilniji Rundekov biograf i tumač, neprežaljeni Ante Perković:
“U Hrvatskom zagorju polovinom 20. stoljeća bilo je 12 aktivnih rudarskih jama: Gornja i Donja Konjščina, Maretić, Bukovec, Zajezde, Dubrava, Gornja i Donja Batina, Sušobreg, Poljanica, Vučak i Špičkovina. Proizvodnja je sustavno povećavana iz godine u godinu, iskopani ugljen je kao pogonska sirovina hranio i stvarao industriju koja je nudila nova radna mjesta, selila ljude, stvarala nove veze, obitelji, bogatstva, iskustva… Otud i termoelektrana u konjščinskom kraju, nešto je trebalo progutati stotinu vagona sitnog zagorskog lignita dnevno i od toga stvoriti opću korist. TE Jertovec, snage 14,8 megavata, puštena je u pogon 1954, sagrađena je pruga, podignuto posebno naselje za radnike elektrane, i to je malo selo samo tada u svojoj povijesti brojilo više od tisuću stanovnika. Ondje je prvih šest godina svog života proveo Darko Rundek.“
Iz ove pjesme, zapravo, iznova možemo naučiti staru lekciju o odnosu lokalnog i univerzalnog u umjetnosti. Da bi bilo šta bilo univerzalno, mora najprije biti lokalno, zaista lokalno, utemeljeno i autentično lokalno. Nije Darko Rundek prorok koji je naslutio pad Berlinskog zida i globalni kolaps komunizma. Darko Rundek je pjesnik koji je svojim očima vidio šta se zbiva u njegovom zavičaju i koji je ono što je vidio na svoj način opjevao. Kad i u nekim drugim zavičajima radnička klasa otperja za raj, prepoznaće se i univerzalnost Rundekovih stihova.
Ali ipak, srce pjesme je u tom spoju Edgara Alana Poa i jednog geografskog prostora u kome nismo prepoznavali potencijal mračnog romantizma. Ali, on je, zapravo, oduvijek bio tu. Uostalom, Poa su u Americi optuživali da plagira njemačke romantičare, na šta je on odgovorio da užas u njegovim pjesmama ne dolazi iz Njemačke, nego iz njegove vlastite duše. Rub te Njemačke (kao metafore) dopire do Hrvatskog zagorja, do svih germanizama iz moćnih Krležinih verbalnih partitura.
Prošle godine je pažnju javnosti privukao Tomislav Pletenac, kulturni antropolog koji na fascinantan način prepjevava pjesme Nika Kejva (Nick Cave) na kajkavski. Sjajno zvuči kad se “Into My Arms”, “Where the Wild Roses Grow” i “The Ship Song” pretvore u “Vu ruke moje”, “Tam gde divlje rojže rasteju” te “Dovleči te čolne do mene”. Slušajući ga nekoliko puta, iz glave mi nije izlazio utisak: Ovo je moguće samo zato jer je Darko Rundek prije više od trideset godina doveo Edgara Alana Poa u Hrvatsko zagorje.
Naslovna fotografija: privatna arhiva
