Prošlo je i više od mjesec dana od dana kada sam pogledala “Sunce koje može pomjerati planine” (“Sunshine That Can Move Mountains”), ali evo, tek sad sam natjerana da napišem recenziju.
Reći “natjerana” je malo preozbiljan izraz, tačnije bi bilo reći da mi je skrenuta pažnja kako još uvijek nisam napisala recenziju za koju sam obećala da ću je napisati.
A nisam je napisala, ne zato što sam zaboravila ili zato što mi se nije dalo, niti zbog toga što sam imala previše posla, već zato što nisam znala šta da napišem. Ne znam ni sada, ali i dalje imam potrebu da napišem nešto.
Nemojte me pogrešno shvatiti, razlog zašto ne znam šta da napišem nije taj što je film loš. Naprotiv, radi se o jednom veoma kvalitetnom ostvarenju, ali jednom od onih koja vas malo pomjere iz ležišta, pa vam je neugodno u položaju u kojem se nalazite, a ne možete da se vratite na staro.
Krenimo od sinopsisa. Tenzin Banjue je mladi monah sa Tibeta koji živi u manastiru. Nakon što njegov brat padne sa litice i ostane u komi, Tenzin pređe dug i zahtjevan put da bi posjetio njega i majku. Iako razvije osjećanja prema vjerenici svog brata, odbije ponudu svoje majke da se oženi i ostane sa njima. U nemogućnosti da odluči između vjere i svog srca, Tenzin zajedno sa bratom i njegovom vjerenicom započne duhovno putovanje.
Ovako sveden, sinopsis se ne čini posebnim, a može se slobodno reći i da nije. Priča je jednostavna, najjednostavnija moguća. U isto vrijeme, priča je iskrena i tačna, i u njoj se svako može lako pronaći, čak i ako nije tibetanski monah koji izmoli 10.000 molitvi dnevno. Čar ovog filma jeste u toj jednostavnosti priče i kombinaciji sa fantastičnim azijskim pejzažima, te opet jednostavnom scenografijom. Njihove kuće su trošne, a zidovi goli, i takvi moraju da budu naspram šarolikih likova, koji u ovakvim uslovima imaju sav potreban prostor da se razviju i zasijaju.
Iz priče nosite ono što želite i ono što vam treba. Možete je shvatiti kao ljubavni trougao ili kao pomalo otrcanu ljubavnu baladu, a možete je shvatiti i kao preispitivanje duhovnosti, vjere i ljubavi.
Ženski likovi su vrijedni, inteligentni i zabavni, te okrenuti verbalnom izražavanju. Muški likovi su tihi i zbunjeni. To je (meni) jedna poprilično neočekivana stvar za film koji dolazi iz Azije, jer smo u njihovim ostvarenjima navikli na povučene i pokorne žene, dok muškarci obično vode glavnu riječ. Njihovi kostimi su jarkih boja i potpuno dominiraju svakim kadrom, naglašavajući osobenost svakog lika.
Za režiju ovog filma bio je zadužen Vang Kijang (Wang Qiang), koji je porijeklom iz Kine. Ovo mu je prvi dugometražni igrani film, nakon nekoliko dokumentarnih koji su se većinski fokusirali na život i kulturu Tibeta. Sam film je dobio veoma dobre kritike, a Vang i nagradu za najboljeg novog režisera na Internacionalnom filmskom festivalu u Hong Kongu.
Bitno je napomenuti da se ovdje radi o niskobudžetnom filmu, a razlog zašto je to važno jeste činjenica da film ni u jednom trenutku ne izgleda niskobudžetno. Za ovo je zaslužna fotografija i direktor fotografije Vei Žiđie (Wei Zhijie). Njegove naredne projekte željno iščekujem.
Imam potrebu da naglasim da se radi o jednom vizuelnom remek-djelu. Kadrovi ovog filma će vas ostaviti bez daha i preporučujem da ga gledate na što većem ekranu, sa pojačanim tonom, jer je zvuk u filmu još jedna stavka koja ga čini posebno kvalitetnim.
Ovo je jedno od ostvarenja uz koje će vam proletjeti gotovo dva sata, koliko traje, a scene iz njega će vam ostati urezane u pamćenje i dugo nakon. Možda vam se čini da sam previše nahvalila film, priznajem, i meni je to palo na pamet, ali stojim iza svake pohvale.
Naslovna fotografija: Film and Music Festival Küstendorf
