Na današnji dan, Akira Kurosava (Akira Kurosawa) bi napunio 108 godina, a da je poživio toliko dugo, vjerovatno bi još više zadužio umjetnost svojim djelima.
A živio je 88, dok je njegova karijera trajala 57 godina i tokom nje je režirao 30 filmova od kojih barem osam spada u vrhunska remek-djela.
Budući da je ostavio takav trag u kinematografiji, najbolji način da obilježimo njegov rođendan jeste da rezimiramo šta smo sve naučili od njega. Najmjerodavnija osoba za to je svakako Vitorio Dale Ore (Vittorio Dalle Ore), koji je sa samo 24 godine počeo da radi kao asistent režisera Kurosave, tokom snimanja filma “Ran” 1984. godine.
Ne radi se o preciznoj adaptaciji Šekspirovog (William Shakespeare) “Kralja Lira” (“King Lear”) koliko o mješavini Lira i japanske legende iz 16. vijeka. Ovo djelo je sumiralo Kurosavinu karijeru i predstavlja njen vrhunac. U 2016. godini, 30 godina nakon premijere, ponovo je objavljeno, ali restauriran u 4k rezoluciji.
“To je bila jedna od onih srećnih slučajnosti u životu. Moj rođak se oženio veoma poznatom japanskom spisateljicom koja se zvala Nanami Šiono (Nanami Shiono), a ona je radila i na televiziji. Znala je Kurosavu i intervjuisala ga je nekoliko puta, a znala je i da mene zanima film, pa me je pitala da li želim da radim sa njim. Naravno da sam pristao. Naredni put kada ga je vidjela, pitala ga je, a njemu kao jednom starijem gospodinu nije bilo lako reći ne jednoj dami, tako da je promumljao nešto poput ‘u redu, pošaljite ga meni'”, prisjeća se Dale Ore.
“Naravno da sam bio nervozan. On je bio divan, ali očigledno da nije razgovarao sa mnom, jer ja u tom trenutku nisam znao japanski. Bio sam uključen u ekipu i dozvolio mi je da pratim i montažu, a poslije me zvao i za naredne projekte. Tada sam već pričao japanski i postao zvanični asistent režisera na filmu “Snovi” (“Dreams”)”, dodao je Vitorio.
Šta je onda suština onoga što je Dela Ore naučio iz toga što je posmatrao maestra na djelu?
“Intinzitet i energija koju je ulagao u sve što radi. Zato je poznat po svojim bijesnim ispadima, ali je zahtijevao mnogo prvenstveno od sebe, a onda i od ekipe. Mi smo bili odogovorni i žrtvena jagnjad za sve. Kada biste vidjeli da mu oči mijenjaju boju, da postaju sivlje, o moj Bože”.
Međutim, u nastavku donosimo njegovih pet ljepših sjećanja sa snimanja ovog ostvarenja koja su odličan primjer Kurosavinog majstorstva na filmu.
Beskompomisna fokusiranost na detalje
VDO: Ovo je bila prva scena koju smo snimili. To je scena iz dva kadra, ali ništa nije toliko jednostavno u Kurosavinim filmovima. Jedan kadar je snimljen u studiju, dugi plutajući kadar, ali prije njega ima još jedan gdje Taro pogleda kroz prozor. To je bio pravi pejzaž. Zbog ovoga je Kurosava organizovao da se odnese prozorski okvir na Kjušu, ostrvo gdje smo snimali scene borbi. To je na kraju bila jedna od najskupljih scena u filmu, jer nismo mogli dočekati lijepo vrijeme. Zbog ovoga je konstrukcija postavljena i razmontirana tri puta, a radi se o nečemu što se veoma lako moglo napraviti u studiju sa nacrtanim pejzažem. Ali ne, on je htio pravu stvar.
Prije snimanja, čitava ekipa, uključujući kamermane i mikromane, išla bi na set i sređivala ga tako da sve sija. Tako je bilo na svakom setu. Kurosava je smatrao da je veoma važno da svi uđu u duh scene i da je to davalo intenzitet slici koja je krajnji rezultat.
Organizacija haosa
VDO: Setovi su bili veoma organizovani. Postojala je čitava grupa glumaca koji su bili istrenirani kao vojnici (Sandžuki) i oni su trenirali statiste svaki dan. Statisti bi došli, dobili svoje oklope i zastave i onda bi ih Sandžuki trenirali. Potom bi Kurosava dizajnirao kadar i pokret, i tek onda bi to kamera snimila. Postoji sekvenca gdje su Hideotorini vojnici svi mrtvi – on je nacrtao slike kako je želio da izgledaju, sa bojama i svim ostalim, a mi smo morali sve pripremiti prema tim slikama. Onda bi on išao sa kamerama i snimao, tako da su te scene snimljene veoma brzo.
Bio sam veoma srećan jer mi je dozvolio da prisustvujem montaži, tako da sam pratio čitavu postprodukciju. Sve borbe na filmu su ništa u poređenju sa onom između režisera i kompozitora Takemicua (Tōru Takemitsu). Kurosavina zamisao od početka je bila da muzički skor koristi samo za neke dijelove borbi i imao je veoma snažnu ideju kako to sve treba da zvuči. Međutim, Kurosava nije bio muzičar i nikada nije proučavao muziku, tako da nije bio u mogućnosti dobro da iskomunicira šta želi, pa je to sve dugo trajalo. Ali, rezultat je fantastičan.
Naslovna fotografija: YouTube screenshot
Izvor: BFI.org.uk
