Pisao sam u prošlom tekstu da sentimentalan i melodramatičan film ne mora nužno biti loš prefiks i naveo Daglasa Sirka (Douglas Sirk) kao pravilo.
Ograđivao sam se zato što u velikoj većini slučajeva ovi filmovi igraju na jeftine emocije, a i njih to u startu čini jeftinijim. Dok nemaju lažne pretenzije i još lažnije maske, ti filmovi mogu da budu odlična zabava.
“Džon Vik” (“John Wick”) je prije par godina postigao polukultni status upravo na toj formuli. Džonu ukradu auto i ubiju psa da bi se on vratio na famozni posljednji posao i pobio sve, čak i tonca. Imali smo prećutni sporazum – mi gledaoci i oni reditelji. Očešao se film o sve i jednu tačku postulata filma ka kojem je ciljao, pri tome namignuvši nam svaki put nekom sitnicom da nas uvjere kako znaju šta rade, da neće pametovati tamo gdje nema mjesta za to i da smo u sigurnim rukama. Dovezli su nas zadovoljne do kraja, znajući kako smo se poželjeli da nas neko doveze od tačke A do tačke B onako kako smo se dogovorili. Ako dođem gledati fudbal, ne želim da gledam kako neko na poluvremenu baca koplje, ma koliko ga mogao daleko baciti. Osim ako neće pogoditi Luisa Suareza.
Nedavno smo pričali o filmovima koje smo bjesomučno voljeli kada smo bili klinci, a sada ih često preskočimo u namjeri da ne skrnavimo sjećanja. Godine su učinile svoje. Na prvu sam mislio da je to logično, da nam ne može biti smiješno ili strašno nešto što nam je bilo prije nego smo vidjeli sliku Branka Kockice sa flašom piva u ruci (bar se nadam da je pivo).
Većinu filmova koje sam volio kao mali – volim i danas. Očigledan problem su filmovi kojima je adut ili glavna stavka premise bila vezana za tehnologiju. “Terminator“ danas izgleda bolje nego ikada, ali pogledajte ponovo “Kosača“, pa vidite koliko će vam trebati da ga ugasite.
Neke šale zastare, a neke ipak ne. Većina filmova braće Marks (Marx) su i danas i te kako smiješni, dok mi Lesli Nilsen (Leslie Nielsen) filmovi više nisu (uz par izuzetaka, naravno). Baster Kiton (Buster Keaton) je smijeh izvlačio iz najbazičnijeg slepstik gega, koji su mi smješniji iz godine u godinu, dok Mel Bruks (Mel Brooks) filmove danas izbjegavam. Dobro im je ovdje, među dragim uspomenama. Možda smo bili pametniji kao klinci.
Ljudi koji su odrastali osamdesetih godina prošlog vijeka sada su dorasli, imaju prihode i često ih ne žale dati za sjećanja na djetinjstvo. Nekadašnje moderno sada je postalo retro. Zato su “Čudnije stvari” (“Stranger Things“) toliko popularne, zato se Metallica ili Sabbath majice mogu kupiti u H&M, zato se najmoćniji reditelj svih vremena opet vraća omiljenoj temi u “Ready Player One“, filmu čiji trejler poručuje da nas čeka više od dva sata neprestanih referenci koje nam skreću pažnju sa šupljeg filma. Sada stasavaju generacije koje će imati cijeli timeline svog odrastanja na dva kompjuterska klika.
Veće promjene su se desile za vrijeme odrastanja mene i moje sestre nego mene i moga djeda. Najveća promjena u potonjem slučaju je ta što se mokri čvor pomjerio unutar kuće, ali i dalje znam kako je sjesti golim dupetom na hladne daske, pritom očekujući da me nešto ugrize iz mraka. Ali, ko danas zna kako se vrti kaseta pomoću grafitne olovke? Ko zna šta je kaseta, a šta grafitna olovka? Ma koliko nisam htio da postanem onaj “u moje vrijeme“ čovjek, uvijek sam znao da će se to nekako i donekle desiti, samo nisam znao da će ovako brzo.
Morali smo se krpiti onim što nam je bilo ponuđeno i volim te trenutke. Danas me zadovolji činjenica što znam da mi je sve nadohvat ruke. Nebrojeno puta sam počeo gledati film, na prvu glupu scenu pomislim kako bih možda mogao pustiti nešto drugo, drugo pređe u treće, da bih na kraju završio gledajući nešto uistinu loše, ali što sam gledao previše puta i znam šta mi slijedi. Toliko kvalitetnog materijala danas izlazi preko koga se samo preleti zbog obimnosti (kvalitetnog) sadržaja. To je postao mač sa dvije oštrice.
“Sopranosi“ (“The Sopranos”) su u top pet serija ikada, ali sada vam ne bih znao odgovoriti na neka od osnovnih pitanja iz te serije. No, probuđen u sred noći, uvijek ću moći odgovoriti kako se zovu lasice iz “Gospodara zvijeri“ (“The Beastmaster”). The Mars Volta je Pink Floyd za 21. vijek, ali zadnji album sam poslušao jednom. Zato znam pjesme koje ni Džeger (Mick Jagger) ne zna, a išle su na albumu prije “Saint of Me“, jer mi je bilo lakše odslušati sve pjesme nego premotavati naprijed i nazad dok ne nađem onu koju sam htio.
Djetinjstvo se vraća i to me je uhvatilo nespremnog i ostavilo zatečenog. Kao kada te prvi put djeca iz kraja oslove sa “čiko“ ili kad shvatiš da si se toliko udebljao da ti komad koji ispadne iz sendviča ostavi tri fleke na majici prije nego napokon padne na pod, a jedeš stojeći. Može nostalgija, ali po mojim pravilima.
Filmovi i serije su postali kao trofej-žene. Možda sve izgleda kao ono što ste voljeli prije 30 godina, samo malo modernije i zategnutije, ali je na kraju dana isprazno i često vulgarno. Nikada mi nisu bili jasni ljudi koji mi govore da idu gledati “Transformerse“ (“The Transformers”) zato što su voljeli istoimeni crtani. To su isti ljudi koji kažu da vole i “stranu“ muziku zato što zvižde “Winds of Change“ kada krene sa zvučnika u kafiću.
Naše osamdesete nisu reper za uspomene, pa moramo ići malo dalje, ali ne previše. Ipak je ovo naša istorija. Pisao sam prije o tome kako Šotra sve svoje projekte smjesti u istoriju koja je dovoljno blizu da je možemo pamtiti po predanju, a dovoljno daleku da se neko može zaljubiti u Ivana Bosiljčića. Bjelu ni DeLorean više neće vratiti u današnjicu nakon “Montevidea”.
Nisam imao priliku da pogledam, ali u posljednjih nekoliko godina vidim mlade autore sa raznim filmovima, i to me raduje. Ne znam o kojem kvalitetu se radi, ali biće i toga. Neka odmore ovi stari, zaslužili su, a u slučaju nekih i mi smo zaslužili da se odmorimo od njih. Mladi su nam postali stari bez da su ovi pravi stari prestali da nas pate i odnose sve pare sa tendera.
Kada dođem kući, sretan što mi je neko prodao bubrege, a onda, nakon dva sata raspakivanja, shvatim da sam dobio nešto sasvim drugo, opravdano ću biti ljut. Pozitivna stvar ovog trenda je što ću nako par ispraznih prđevina sjesti, pogledati i poslušati ponovo ono na šta se referišu. Trebalo bi da je normalna stvar zahtjevati nešto zauzvrat za odvojeno vrijeme i novac, da mi vratite nešto vrijedno vraćanja, na način koji je dostojan onoga što se vraća. Toliko smo puta dobili govno da smo se počeli zadovoljavati i sa govnetom koje je zategnuto mašnicom koja izgleda kao da smo je ranije vidjeli.
