Iako je tokom svog života naslikao više od 800 slika, uspio je, više iz sažaljevanja, prodati neočekivano mali broj.
Ne treba ni spominjati da su počasni kupci bili članovi porodice, poput njegovog amidže, trgovca umjetninama, i njegovog brata, ljubitelja njegovih veličanstvenih kreacija. Čovjek koji je sebi odrezao uho za manje od godinu nakon njegovog odlaska sa ovog svijeta pretvorit će se u legendu koja će zauvijek živjeti. Razlog tome jeste misteriozan i tajanstven život koji je vodio, s jedne, a revolucionaran stil slikanja i ogroman umjetnički opus, sa druge strane.
Njegovi uljani suncokreti i čempresi, portreti i pejzaži danas su ispraćeni raznoraznim pričama i anegdotama, uglavnom iz njegovog tužnog, skromnog i siromašnog postojanja. Život veličanstvenog Vincenta van Gogha hipnotizira nas svojim radovima. Posmatranje njegovog života iz drugačije perspektive činit će nas tužnim, ali i neizmjerno sretnim.
Ovo definitivno nije prvi, a niti posljednji film o neshvaćenom slikaru, ali je broj razloga zbog kojeg će “Loving Vincent“ ući na listu dobro zapamćenih i prepoznatljivih ostvarenja ogroman. Počevši rad na projektu prije više od šest godina, režiserski duo Hugh Welchman i Dorota Kobiela imao je jasno određenu viziju i cilj kako sve treba odraditi. Kompletan film će biti urađen uljanim bojama, ne digitalno, već ljudskom rukom, na platnu, i to upravo Van Goghovim unikatnim stilom. Ovakva tehnika snimanja do sada nije korištena, pa su se tu uvijek postavljala pitanja na šta će to ličiti na kraju.
U procesu stvaranja učestvovalo je oko 125 umjetnika iz svijeta, koji su, nakon usavršavanja jedinstvene tehnike, naslikali približno 62.500 slika koje imate priliku da vidite na filmskom platnu. Kako se to sve odvijalo? Nakon što je svaki kadar najprije fotografisan, poslije je kistom prenesen i obojen na platnu. U jednoj sekundi se izmjenjuje 12 različitih slika, u minuti 720, što nas dovodi do vrtoglavih brojeva nakon konačne izvedene računice. Najprepoznatljivije slike Vincenta van Gogha dobit će sposobnost da se živopisno kreću, razgovaraju, te brzo plešu sa vama, dok budete duboko u šarenom svijetu emocija. Likovni umjetnici i veliki obožavatelji ostat će pozitivno iznenađeni onim što mogu vidjeti.
Izvor za priču jesu pisma koja su razmjenjivali van Gogh i njegov brat, Theo. Radnja nas dovodi u francuski gradić Over-sur-Oaz, gdje poštarov sin Armand Roulin (Douglas Booth) mora dostaviti pismo Theu, ne znajući da je i on umro. Na početku ljut i nezadovljan zbog posla koji mu je dodjeljen, uvlači se u svakodnevnicu ljudi koji su poznavali umjetnika.
Na način koji me je dosta podsjetio na Agathu Christie i njen način pripovijedanja i oktrivanja zločina, mladi Roulind će razgovarati sa raznolikim stanovnicima gradića, i onima koji su ga mrzjeli i ismijavali, i sa onima koji su ga cijenili i podržavali. Ako se u trenutku zapitate da li upravo gledate neku krimi-misteriju, nemojte se začuditi, jer film ima osjećaj vječite misterije i traganja za odgovorom zbog kojeg je van Gogh otišao. Prepoznatljive ličnosti sa poznatih slika sada će otovreno govoriti o susretima, kratkim, ali simboličnim razgovorima i odnosu koji su imali sa njim.
I dok svi budu iznosili svoj doživljaj koji su imali, istovremeno ćemo kroz crno-bijele slike odlaziti u prošlost i gledati rekonstruisane događaje kojih se prisjećaju. Tako ćemo prići bliže Vincentovom karakteru i emocijama, od njegovog djetinjstva pa do neslavnog pokušaja samoubistva.
Likovi se izmjenjuju poprilično brzo. Tu su doktor Gachet (Jerome Flynn) i njegova supruga Marguerite Gachet (Saoirse Ronan), Armandov otac Joseph Roulin (Chris O'Dowd), gradski čamdžija (Aidan Turner), te kćerka vlasnika malenog lokala u kojem je Vincent boravio, Adeline Ravoux (Eleanor Tomlinson).
Glumačka ekipa je prenesena na platno nakon što su najprije snimljeni “normalnim“ načinom, a zatim ponovo preslikani, ovaj put ručno. I na jedan i na drugi način, svoj posao su odradili odlično. I kada naslikane ličnosti ožive, počnu otvarati usta i razgovarati, puštati zvukove, gestikulirati rukama, šta drugo uraditi, a da to ne bude široki, iskreni dječiji osmijeh na vašem licu?! Skoro da igrate jednu od onih detektivskih video-igara, gdje razgovarate sa različitim ljudima i tako prikupljate različite dokaze i dijelove slagalice.
Jedini problem koji sam osjetio negdje u sredini filma jeste da sam se pronašao u situaciji da uopšte nisam fokusiran na cilj radnje. Drugim riječima, ovdje ne postoji kraj koji će otkriti neku šokantnu ili nepoznatu stvar, ili jednostavno, radnja filma nema onog “konkretnog“ kraja na koji smo navikli. Međutim, to nije ni bitno, jer je sve ostalo sasvim dovoljno da zadovolji gledaoce. Besciljna radnja ne čini film dosadnim. Naprotiv, očaravajući razgovori sa likovima daju dinamične slike situacija, i iz sadašnjosti, i iz prošlosti.
“Loving Vincent“ je netipična biografska drama, koju do sada nismo imali priliku gledati, a tako bi trebalo i da ostane. Režiseri i ostatak filmske ekipe odali su počast i zahvalili se Van Goghu na svemu što je učinio za svijet likovne umjetnosti.
Povezujući na unikatan način njegovu paletu sa gledaocima, dovoljno su nam, makar na ovih devedesetak minuta, približili Vincenta kao običnog čovjeka, ispunjenog emocijama, nesigurnošću, ljubavju i jakom željom da ne odustane od onoga što najviše voli. Iako nije bio sposoban socijalizovati se i komunicirati riječima, kistom je uspio prenijeti poruke za koje riječi nikada ne bi bile dovoljne.
Ovo ugodno druženje sa Vincentovim svijetom će se brzo završiti, ali će dugo ostati u našim mislima. Kako nikada neće postojati novi Vincent van Gogh, tako nikada više neće postojati ni novi “Loving Vincent“.
Naslovna fotografija: Good Deed Entertainment
