Kad se raspala Jugoslavija, mladi i neafirmisani bendovi u svim zemljama i zemljicama izniklim iz njene ruševine počeli su mnogo učestalije nego ranije da pišu tekstove na engleskom jeziku.
To je logično: umjetnicima su novonastale granice bile preuske, jer niko zaista ne sanja da bude seoska zvijezda. Jugoslovenska kultura bila je dovoljno velika da popularni pisci (poput, recimo, Mome Kapora) nisu nužno sanjali o prevodima na druge jezike kao potvrdi vlastite veličine. Domaći teren bio je mjera stvari, a sopstveno dvorište centar svijeta. Velika i samopouzdana kultura bez kompleksa uspostavlja vlastita mjerila.
Ovo što ću sada reći je, naravno, samo impresija, ali čini mi se da bi se njena tačnost mogla i faktografski te statistički potvrditi: nekad su naši ljudi kao skraćenicu za “i tako dalje“ gotovo bez izuzetka koristili itd, dok se u posljednjih dvadesetak godina rapidno povećala frekvencija korištenja (međunarodne, izvorno latinske, a danas i u engleskom rasprostranjene) skraćenice etc. Teško da bi danas neka grupa, naročito iz provincije, sama sebe krstila kao ITD Band.
Ova grupa više ne postoji, a kad je o digitalnim enciklopedijama riječ, njenu baštinu čuvaju dvije Vikipedije (Wikipedia): srpskohrvatska i hrvatska. Po prvoj, riječ je o “jugoslovenskom pop rock sastavu iz Vrginmosta“, a po potonjoj, o “hrvatskom pop rock sastavu iz Zagreba“. Kao i inače kad je o ovim verzijama Vikipedije riječ, prva je pouzdanija.
O ove dvije definicije i o cijelom propratnom kontekstu mogao bi se i trebao napisati neki drugi, duži i kompleksniji tekst, ali ovdje hoću tek da se sjetim te pjesme koju je, kao i druge pjesme ITD Banda, napisao Miroslav Drljača Rus, meni lično najdraže i najvažnije njihove pjesme. Nije to jedina njihova pjesma s ženskim imenom u naslovu. I “Sonja” je dobra pjesma, ali ona uvijek priziva najbolju pjesmu o Sonji, onu u kojoj se “putuje u grad za koji me veže sve“.
“Elena”, tako se zove ova pjesma:
Jesen je tužna
Od kiša raskvašen put
Sam protiv vjetra
Umoran kao list žut
Sad kad sam bez tebe
Duša mi ozebe
I moja ljubav
Umire za tebe
U srcu mome
Tuga golema
Eleno, srce ludo izgubljeno
Na tvome dlanu
Piše da još sam tvoj
Latice govore
Kao da voliš me još
Ponekad pomislim
Zašto da postojim
Bez tebe ja se
Ni smrti ne bojim
U srcu mome
Tuga golema
Eleno, srce ludo izgubljeno
Elena iz mojih snova
Ljubav moja
Lelek zemlje južnog mora
Elena u mojoj duši
Milo moje
Gorak pelin bol ne guši
Pjesma počinje kao stereotipna školska zadaća na temu koju je učenicima dala ne pretjerano ambiciozna gimnazijska profesorka. Naš učenik, međutim, ne piše o nekoj romantičnoj jeseni i teško bi za sugestivnost prve strofe dobio najvišu ocjenu. Previše je to očajnički defetistično: te raskvašen put, te samoća, te umor.
U drugoj strofi, međutim, hladnoća nije uzrokovana godišnjom dobom. Lirski subjekt je ostavljen od one koju voli i zato mu duša (o)zebe. Ima neke čudne ozbiljnosti u tekstu, kao i u melodiji koja ga prati. Nema ironije, nema kempa, toliko ih nema da slušalac skoro da mora da učita da ih ipak ima, naročito poslije tog distiha u kome su čak dvije inverzije gdje pridjev ide iza imenice; nije “mome srcu“, nego “srcu mome“ i nije “golema tuga“ nego “tuga golema“.
Poslije čujemo žensko ime u vokativu: “Eleno”. Pa čujemo: “srce ludo izgubljeno“. Srce je i (u)ludo izgubljeno te ujedno i ludo i izgubljeno, kako već u pjesmama biva. A ona ljepotica zbog koje je izbio Trojanski rat kod nas se zove ili Helena ili Jelena. Ova Elena kao da takođe stiže iz grčke književnosti, ali ne iz “Ilijade”, nego preko Odiseja, ali ne mitskog Uliksa, nego Odiseja Elitija.
(“Onda je to vlažni vetar čas jeseni rastanak / Gorko naslanjanje lakta na sećanje / Koje se javlja kada noć hoće da nas rastavi sa svetlošću / Iza četvrtastog prozora koji gleda na tugu / Koji ne vidi ništa / Jer je već postala nevidljiva muzika plamen na ognjištu / ………… otkucaj velikog zidnog sata / Jer je već postala / Pesma stih uz drugi stih sazvučje kiše suza i reči / Reči ne kao druge već onih kojima si samo Ti bila jedini cilj!“)
Lijep je opis regresije u praznovjerje: od hiromantije do dječijeg “voli me – ne voli me“ sa poljskim cvijećem, na koju se nastavlja brutalno iskrena kontemplacija o samoubistvu.
Onda se kao svojevrstan refren ponavljaju i inverzije i vokativ, dok se na kraju Elena seli u snove i u dušu, uz dva tepanja i dva dirljiva slikovita stiha. Kaže glas “ljubav moja“, pa kaže “milo moje“. I kaže: “lelek zemlje južnog mora“, pa kaže “gorak pelin bol ne guši“. Lelek i pelin kao da su došli direktno iz narodne pjesme da dodatno pojačaju ono “milo moje“, tepanje kojem ni rutiniranost ne može da poništi nježnost.
A snovi i duša nas vraćaju još jednoj pjesmi iste grupe, objavljenoj na istom albumu kao i “Elena”. Ta pjesma se zove “Gradske cure” i počinje ovako:
Mijenjaš dušu boju kose
Napušta te sve
Mažeš lice, trepavice
Bacaš se u sne
U refrenu se kaže da gradske cure uvijek lažu. I već naslućuješ priču o klincu iz Vrginmosta koja se romantično zaljubljuje u Elenu, curu iz Zagreba, čiji je stav spram ljubavi mnogo ciničniji. Čitav zaplet zapravo podsjeća na naljepšu i najtužniju Krležinu priču, onu u kojoj natporučnik Ramong Gejza, ne samo da “pomisli zašto da postoji“, nego i zaista zbog tuge goleme u srcu svome vlastitom rukom okonča sopstveni život.
Gorak pelin bol ne guši.
Naslovna fotografija: privatna arhiva
