Nominacija za Oskara, iako se uglavnom smatra blagoslovom, može da bude i kletva, zavisno od toga da li stvari posmatrate kratkoročno ili dugoročno.
Da li želite da vaše djelo pamte kao jedan od najslabijih filmova u konkurenciji za Oskara ili kao jedno od najboljih ostvarenja te-i-te godine koje nisu uvrstili među nominovane. Želite li da vaš projekat nosi javno breme ne baš zasluženih lovorika koje je dobio umjesto nekoga možda zaslužnijeg ili da se ušuška u kulersku kuloarsku reputaciju jednog od onih filmova koje je struka preskočila, a publika joj to nikad nije oprostila. Želite li, na kraju krajeva, da vas neko poput mene stalno pominje kao primjer nezasluženosti, kao što ja stalno provlačim taj nesrećni “Kraljev govor“ (“King’s Speech“).
Ove godine je održana dodjela Oskara i donijela nam (barem) dva ostvarenja koja će otići u istoriju na ovim suprotstavljenim polovima. U jednom uglu “The Florida Project“, nazasluženo izostavljen iz priča o Oskarima, a u drugom “Ja, Tonja“ (“I, Tonya“), nezasluženo tipovan kao ozbiljan kandidat od starta. A šteta, jer je u pitanju zaista pošten film.
“Ja, Tonja“ je film o, da, Tonji. Tonji Harding (Tonya Harding), jednom od najživopisnijih likova koje je svijet sporta ikada vidio. Čak i čitav svijet sporta, sve sa Kaniđom (Claudio Caniggia) i Rodmanom (Dennis Rodman) u njemu, a kad bismo to suzili na zimske sportove, jedva da bi iko mogao i da parira Tonji. Njenu biografiju nećemo razlagati ovdje, to bi bio roman za sebe, ali njen životni put bi ukratko bio: white trash Amerika – klizaljke i šljokice – prvi ženski trostruki aksl u istoriji klizanja u zapadnoj hemisferi – prvo prebijanje koljena protivnici u istoriji klizanja bilo koje hemisfere – privatni seks video – rvanje – bokserska karijera – auto-trke – karijera varioca – film o njoj.
Posljednja stavka pokriva prve četiri – put Tonje Harding od dna američkog društva do njegovog vrha i survavanje nazad na dno, i to u velikom stilu. Zavisno od toga kako se postavi, film o bilo kojem periodu njenog života bi mogao da bude bilo šta iz filmskog spektra – od potresne drame, preko praznoglave komedije, pa do čistokrvne akcije sa primjesama horora. Reditelj Kreg Gilespi (Craig Gillespie) je odabrao da to bude mješavina biografije, komedije i satire.
Već od otvaranja u mokumentarističkom stilu (mockumentary, fikcija snimljena tako da podražava dokumentarni format), jasno je da je Gilespi imao samo jedan cilj – da nas dobro zabavi i zavrti u ludilo Tonjinog života onako kako se ona vrtjela iznad leda tog 16. februara 1991. godine.
Suluda priču o Tonjinoj slavi i ponoru Gilespi dodatno karikira, fokusirajući se na najluđe crte karaktera likova koje prenosi na ekran, te konstruišući nikada do kraja rasvijetljenu priču o zločinu tako da je izjednači sa genijalnim planovima Pere Kojota za hvatanje ptice trkačice. Naglašena su i obilježja perioda u kojem se sve odvija, sa “ne d’o bog nikome ponovo“ frizuricama i odjevnim krikovima ranih devedesetih, a presijecanje linija priče mokumentarističkim ispovijestima je odlično iskorišteno za popunjavanje rupa u priči i dosipanje humorističnog sosa.
Raspodjela uloga je izvrsno napravljena. Iako je pao u drugi plan zbog svojih fenomenalnih koleginica, Sebastijan Sten (Sebastian Stan) odrađuje vrlo važan i prilično zahtjevan posao. Na visini zadatka je i Pol Volter Hauzer (Paul Walter Hauser), iako je njegov lik možda i previše iskarikiran, a red je da po dobru pomenemo i našu Bojanu Novaković.
No, u posebne pasuse se moraju izdvojiti prva dva imena ovog filma, a to su Margo Robi (Margot Robbie) i Alison Džejni (Allison Janney).
Otkad je svijetu predstavljena u “Vuku sa Vol Strita“ (“The Wolf of Wall Street“), Margo je postala neukrotiva princeza zabavnog Holivuda, ali je svako ko je gledao malo dalje od njene ljepote i lepršavosti uloga koje igra jasno mogao da vidi koliko je talenta spakovano u tih 1,68 m. I to ne samo glumačkog, jer je sa 10 godina klizačkog iskustva i još 4-5 mjeseci intenzivnog treninga pred film sama izvela veliku većinu scena na ledu.
Svi njeni talenti došli su do izražaja u ovom filmu, pa i novootkriveni producentski, i sasvim zasluženo je dobila svoju prvu nominaciju za Oskara (i sasvim zasluženo je Oskar ipak otišao u ruke Frensis Mekdormand). Iako njen lik prolazi kroz jedan nespretno riješen segment filma, u kojem se divlja djevojka koja ne poznaje manire i autoritete naprasno pretvara u najracionalniju i najbrižniju personu na ekranu, Margo svoj dio posla odrađuje perfektno, bilo da govori Tonjinim specifičnim akcentom, kliže se po ledu, plače, tuče ili psuje. Sa nestrpljenjem možemo čekati širenje njene palete uloga u filmovima poput “Once Upon a Time in Hollywood“, “Mary Queen of Scots“ ili “Terminal“, jer ova 28-godišnja djevojka definitivno ima gigantsku karijeru ispred sebe.
Svakog istinskog ljubitelja filma je, ipak, najviše obradovala činjenica da je Alison Džejni napokon dobila nagradu koju je, ako ništa zbog svega urađenog u svojoj karijeri, i te kako zaslužila. Iako su nam oči stalno uprte u visokobudžetne zvijezde, upravo su osobe lijevo i desno od njih često ključ za uspjeh ili neuspjeh čitavog projekta, a među njima ćete naći malo toliko pouzdanih i kvalitetnih poput Alison. Uloge kakva je ova, rola Tonjina majke, Alison je već igrala, ali joj je Gilespi obezbijedio prostor i širinu sa kakvom se rijetko susretala na ovom nivou produkcije, a ova vrhunska glumica takvu priliku neće propustiti.
“Ja, Tonja“ je, kako sam već pomenuo, vrlo pošteno ostvarenje. Film koji je tu da nam na svoj način ispriča jednu nevjerovatnu priču i vrati nas u vrijeme koje je za svijet teklo drugačije nego za nas, jer dok se Zapad zgražavao nad jednim slomljenim koljenom, Balkan je već uveliko bio zatrpan beživotnim tijelima. Film koji je tu da nas zabavi svojom pametnom režijom, da nas nasmije estetikom i replikama i da nas obraduje glumačkim bravurama na nivou onih klizačkih.
Film koji nikada nije imao pretenziju da bude nominovan za Oskara, ali mu se, eto, ta priča prikačila mimo svih očekivanja, baš kao što je jedna siromašna i nevaspitana djevojčica iz Oregona postala prvo ime jednog “damskog“ sporta.
Ne bih se bunio kad bi bio najavljen i nastavak, jer su i Tonja i “Ja, Tonja” iza sebe ostavili materijala barem za trilogiju.
Naslovna fotografija: Neon
