“Mi uopšte ne želimo osvojiti svemir. Želimo beskrajno proširiti Zemlju. Ne želimo druge svjetove, želimo ogledalo”.
“Solaris”, 1972.
Još od svoga postanka, čovjek je opsjednut svemirom, pa je svoje bivstvovanje na ovome svijetu umnogome posvetio istraživanju njegove beskonačnosti te u konačnici pronalasku smisla svoga postojanja.
Od crteža na unutrašnjosti pećina, koji prikazuju astronaute u skafanderima i višeslojni univerzum u koji su vjerovali drevni stanovnici svijeta, preko Gagarina, Armstronga i Apolla 11, pa sve do nedavne Muskove “svemirske avanture” s raketom Falcon Heavy i automobilom Tesla Roadster, svemir predstavlja neizostavni segment evolucije čovječanstva, ali i čovjekovo konačno odredište u čije dubine još uvijek može samo proviriti.
Naravno, film kao jedan od najpoznatijih čovjekovih izuma, vjerno je pratio pokušaje čovjekove plovidbe svemirom, ali i stotinama godina unaprijed “slutio” njihove zajedničke brodolome. Prvi igrani film u historiji kinematografije koji predstavlja čovjekov filmski let u svemir, 59 godina prije onoga u stvarnosti, snimljen je daleke 1902. godine i nosi naziv “Put na mjesec” (“Le Voyage dans la Lune”), a djelo je francuskog rediteljskog mađioničara Georgesa Mélièsa.
“U svemiru niko ne može čuti tvoj vrisak”.
“Alien”, 1979
Raketa je metak, a Mjesec ima ljudsko lice
Iako je čovjekov let u svemir, tj. njegov materijalni čin traganja za smislom svoga postojanja, opisivan, tumačen i problematiziran od strane nauke i religije te iako je ovaj fenomen nerijetko ispunjavao stranice književnosti, bio centralna tema muzičkh kompozicija i oživljavao u bojama slikarstva, prvu istinsku, doslovnu i detaljnu odiseju u svemiru je kreirao film. Nastalo na temelju romana “Od Zemlje do Mjeseca” (1865) Julesa Verna i “Prvi čovjek na mjesecu” (1901) H. G. Wellsa, ostvarenje “Put na mjesec” započinje odmotavanje filmske trake s čovjekom i svemirom kao glavnim protagonistima.
Riječ je, dakle, o filmu čiji narativ prati grupu astronauta koji, predvođeni profesorom Barbenfouillisom, u divovskom metku/raketi putuju na Mjesec, gdje ih dočekuju tamošnji stanovnici, Seleniti. Njihovo slijetanje na Mjesec je predstavljeno u jednom od najpopularnijih filmskih kadrova u historiji, poznatom kao “metak u oko”, u kojem je, svemirska letjelica predstavljena u obliku metka koji pogađa Mjesec sa ljudskim licem. Već u ovome kadru je prezentovana čovjekova opsjednutost kosmosom i putovanjem na Mjesec kao najbližem nebeskom tijelu, koji će u međuvremenu postati najvažniji projekat za čovječanstvo. Kao takav, on će dobiti svoju dramaturšku strukturu koja će uključivati naučno istraživanje, izgradnju rakete, odlazak u svemir i susret sa nepoznatim, kao i uspješni ili neuspješni povratak na Zemlju.
Ovakav narativ će prvi put biti kreairan u Mélièsovom filmu, sačinjenom od 30 scena uzročno-posljedično povezanih, bez međunaslova. Dakle, nakon što grupa naučnika i profesora, odjevenih u čarobnjačke odore i “naoružana” teleskopima, na simpoziju osmisli i na tabli u obliku crteža prezentuje let na Mjesec, započinje rad na izgradnji rakete, a zatim i spektakularni uzlet. Sve ovo, zaista, neodoljivo podsjeća na gotovo sve kasnije filmske i stvarne svemirske letove, uz gotovo identičan proces pripreme i sam čin polijetanja, koji nalikuje na svojevrsnu državnu manifestaciju, s publikom, fanfarama, zastavom (samo još nedostaju mediji) te bezvučnim odbrojavanjem.
Nakon uspješnog slijetanja i iskrcavanja na Mjesec, austronauti posmatraju Zemlju, što će u kinematografskim godinama što slijede postati neizostavni dio svakog filma s ovom tematikom, a svojstveno je i stvarnim dokumentarističkim snimcima. Svjesno ili nesvjesno, s antropomorfnim prikazom Mjeseca, Méliès poručuje da je i ova pleneta čovjekov dom te da na njega ne treba ići u strahu i sa “metkom u oko”. Upravo iz tog straha od nepoznatog, jedan od austronauta ubija Selenita, dok ih ostali zarobljavaju i odvode na razgovor kod nadređenog.
U ovoj, prvoj filmskoj interpretaciji čovjekovog leta na Mjesec, Méliès se prije svega, koristi mađioničarskim trikovima, ali i poseže za krajnje maštovitom i ekstravagantnom scenografijom te kostimografijom, sugestivnom vožnjom kamere, montažom preklapanja, krupnim planovima, specijalnim efektima, odnosno tada apsolutno nepoznatim filmskim izražajnim sredstvima. Na koncu, ljudi bježe sa Mjeseca i vraćaju se na Zemlju, gdje im je priređen svečani doček s kojim će oni, poput Mélièsa, postati neizostavni dio historije čovječanstva.
