Smije li umjetnost prikazivati sve? Treba li prikazivati baš sve? Ako se umjetnost na sebi svojstven način bavi životom i svime onim što on obuhvaća, ako je izraz vizije svijeta, prošlog, sadašnjeg ili budućeg, onda nema teme koju ne bi smjela obraditi. Dopušteno joj je ući u sve pore života, one čiste i one prljave kako bi društvo bilo zdravo jer pomoću umjetnosti rastemo. Ipak, nije svako vrijeme ni svaka dob prikladna za sve sadržaje. Ne žele svi ljudi biti izloženi svakom sadržaju. I treće, ako umjetnost kao medij ima određenu moć, onda ono što prikazuje utječe na one koji je gledaju. Ima moć da popravi, ali i moć da iskvari, kako se ističe se u jednom od najpoznatijih cenzorskih propisa u svijetu filma, američkom Motion Picture Production Codeu, poznatijem pod nazivom Haysov kod.
Na snagu je stupio 1934, a službeno trajao sve do 1968, iako su ga puno prije autori počeli kršiti. Nakon brojnih skandala u koje su bile uključene zvijezde holivudskih filmova, provokativnog sadržaja koje je prikazivao film dvadesetih, čelnici su se filmske industrije, na čelu s politički aktivnim odvjetnikom, Willom Haysom ujedinili i stvorili listu stavki koje se smiju ili ne smiju prikazivati u filmovima kako bi spriječili da vlada zakonima intervenira u filmsku industriju.
Najmoćniji medij stoljeća i kodeks koji ga je pokušao dovesti u red
Općeniti principi koje je nalagao Haysov kod odnosili su se na utjecaj koji je film imao na moralne standarde gledatelja i gledateljica.
- Nijedan film nije smio prikazivati sadržaje koji će sniziti moralne kriterije svojih gledatelja. Ako prikazuje zlo, zločinačke radnje i grijeh, načinom na koji ih prikazuje ne smije kod gledatelja izazivati simpatiju prema njima niti opravdavati kriminalno ponašanje bilo kakve vrste.
- Film treba zagovarati i prikazivati pravilne principe života i u prvi plan stavljati likove čiji karakter razvija odgovarajuće ideale kroz privlačnu formu priče.
- Nikakav zakon, onaj prirodni ili onaj kojeg je stvorio čovjek ne smije biti ismijan.
Ne smiju se prikazivati detalji zločina, sve ono “nisko” i tjelesno u čovjeku treba ostati skriveno ili prikazano na adekvatan način, ako je nužno za razvoj priče. Scene strasti, seksualne perverzije, ljubavni odnos između različitih rasa, spolne bolesti, razvratno ponašanje bilo kakvog tipa, vulgaran jezik, psovanje, pogotovo ono koje uključuje religijske pojmove kao i golotinja nisu dozvoljeni. Scene razodijevanja treba zaobilaziti kad god je to moguće, a pitanja vezana uz nacionalnost i religiju trebaju biti obrađena s poštovanjem.
Za razliku od glazbe ili književnosti film je dopirao do svih slojeva publike, bez obzira na to je li bio za određenu skupinu prikladan ili ne. Zbog istovremenosti prikaza bilo je gotovo nemoguće kontrolirati konzumaciju filma, a njegov je utjecaj postajao ogroman – ne samo kroz sadržaj kojeg je prikazivao već i kroz ponašanje filmskih zvijezda koje utjelovljuju određene likove i diktiraju trendove onoga što se nosi, što se govori i kako se ponaša (više u tekstu o erotskim modelima).
Dobar, loš i – ništa između
“Ako filmovi prikazuju priče koje će na pozitivan način utjecati na živote ljudi, postaju najmoćnija sila za dobrobit i poboljšanje čovječanstva“, kaže Haysov kod. Snažne riječi, danas u doba interneta kao najmoćnijeg medija možda i ne tako odjekujuće, ali u vrijeme stvaranja koda sasvim sigurno vrijedeće. Film je trebao inzistirati na prikazu onog dobrog u čovjeku i svijetu, promovirati pravilan način života i ljestvicu vrijednosti koje bi čovjek trebao poštivati – zakon, instituciju braka, ponašanje koje je društveno prihvaćeno. Čak i kada se prikazuju, grijeh i zlo nikada u gledatelju ne bi smjeli pobuditi osjećaj simpatije niti ih se smije opravdavati. Ukratko rečeno, dobro treba biti nagrađeno, a zlo kažnjeno. Čak i kod onog privlačnog grijeha, poput preljuba ili herojskih krađa, užitak počinjenja grijeha ne smije biti veći od krivnje i težine kazne. Kad već ima toliki utjecaj film bi trebao raditi na tome da svoje gledatelje učini boljima i pomogne ih usmjeriti na “dobar put”. Plemenita namjera filma kao medija, ali vrlo restriktivna prema filmu kao umjetnosti. Ali i prema gledateljima jer svi dobro znamo da u životu nije sve crno ili bijelo, dobro ili loše, a samo zato što se prikrivaju i ne prikazuju, razna siva i ona sasvim tamna područja čovjekova života ne prestaju postojati.
