“Psiho” (“Psycho”, 1960)
Prema Davidu Thomsonu, Hitchcockov je Psiho bio code breaker, prekretnica koja je otvorila put kao postupnom prevladavanju pravila Haysova koda. Filmovi pedesetih su, kaže filmski povjesničar i kritičar, bili kao reklama za američki način života. Psiho je upozorenje o granicama i lažima takvog života, a u nastavku donosimo kako to sve krši i zaobilazi Haysov kod.
- Strastveni poljupci, bračni krevet & prikazi donjeg rublja
Film se otvara scenom koja prikazuje junakinju Marion odjevenu u donje rublje kako leži na bračnom krevetu dok njen ljubavnik stoji pored kreveta i to golog torza. Jasno je da se radi o postkoitalnoj sceni, a nakon kratkog razgovora dolazi do strastvenog ljubljenja između likova koji očito nisu u braku.
- Detalji počinjenja zločina, nasilje & poneka simpatija za negativca
Detaljno smo upućeni u način na koji Marion krade kobnih 40 tisuća dolara, ali nekako jako želimo da uspije u svom naumu – suosjećamo s njom, kao što ćemo u nekom trenutku osjećati sažaljenje prema glavnom zlikovcu Normanu Batesu. Možda ne vidimo nož kojim Norman, odjeven u svoju majku, bode Marion u poznatoj sceni pod tušem, ali vidimo krv kako teče niz odvod (da je film napravljen u boji, taj kadar ne bi ugledao svjetlo dana). Jasne seksualne implikacije i nasilje kojem svjedočimo u filmu (iako to ne vidimo, znamo da je Marion gola pod tušem), koliko god bili sugerirani više negoli eksplicitno prikazani za to su vrijeme bili ekstremni. Nakon Psiha mnogima više nije bilo svejedno otići u kino – tko zna na što bi sve mogli naići.
- Poremećaj ličnosti & seksualna perverzija
Norman Bates pati od poremećaja ličnosti – nakon što je počinio jedan od najtežih zločina, ubio svoju opsesivnu majku, ona preuzima jedan dio njegove ličnosti. Norman nikada nije samo Norman, u njegovoj se glavi izmjenjuje dva različita glasa: glas njega kao poslušnog, ali često kritiziranog sina i onaj njegove majke koji kada preuzme, navodi Normana na zločin. Svaki put kada Norman, koji je nezdravo vezan uz majku, osjeti seksualnu privlačnost prema ženi koja posjeti njegov motel, javlja se glas njegove ljubomorne majke koji ga navodi da ubije tu ženu. Također, kada se sprema ubiti, Norman se i preodijeva u svoju majku pa se u filmu spominje i sporni pojam transvestita, iako psihijatar koji tumači Normanovo stanje policiji napominje da Norman nije transvestit već ima poremećaj ličnosti. No sama činjenica da se eksplicitno spominje taj pojam izaziva reakciju, kao i sva ostala prljavština koju Hitch u ovom filmu izvlači na površinu i s njom nas suočava. Iz kojeg god ga kuta gledali, Psiho tako stoji kao jedan od prijelomnih filmova u filmskoj povijesti.
Nema jedinstvenog i jednoznačnog odgovora na pitanje postavljeno na početku teksta. Ako je tako možemo nazvati, zadaća umjetnosti jest u tome da nas navodi na propitkivanje sviega u svijetu, pa i nje same. Ono što sigurno znamo, čemu nas uči i povijest jest da zabrane uvijek imaju kontra efekt i nikad ne traju dugo. Čak i ako jesu na snazi, autori i autorice koji su odlučni u namjeri da nešto prikažu ili ostave efekt na gledatelja, napravit će sve što mogu da u tome i uspiju.
