Od prije desetak dana na repertoaru beogradskog Zvezdara teatra je i predstava “Osama” režisera Darka Bajića bazirna na istoimenom romanu Vladimira Kecmanovića. Kako i valja kad je riječ o adaptacijama umjetničkih djela, režiser se nije slijepo vodio za “predloškom”. Tako su zapravo najuspjelije i najdirljivije scene često one koje ne postoje u romanu ili su postavljene na drukčiji način, odnosno sa drukčijim akcentom.
Lajtmotiv predstave je pjesma koja se u romanu ne pominje, pjesma s kojom je 1981. godine Seid Memić Vajta predstavljao Socijalističku Federativnu Republiku Jugoslaviju na takmičenju za Pjesmu Evrovizije, pjesma “Lejla” za koju je i stihove i muziku napisao Ranko Boban i koja ide ovako:
Nikad te niko neće voljet ko ja, nikada
Nikad te niko neće voljet ko ja, nikada
Malo nam je trebalo znaj
Samo malo još jedan san
Za nas bi procvjetale ruže
Da si dočekala sa mnom dan
Ptice bi nas pjesmom vodile znaj
Sunce bi nam obasjalo put
Za našu sreću i za tebe draga
Sačuvao sam ljubav svu
Oh, samo da si ostala tu
Ali nisi željela to, ali nisi željela to
Nikad te niko neće voljet ko ja, nikada
Nikad te niko neće voljet ko ja, Lejla
Poslije pretpremijere kažem Vladi Kecmanoviću, napola u šali, da mu je Vajta spasio predstavu, a on odgovara: “Znam”. Te riječi, ta melodija, taj kontekst i ta sjećanja od “Lejle” za sve nas prave poslovičnu Prustovu “madlenu”. Nije svačija “Lejla” i nije ni svako slušanje isto, ali u meni je ovo aprilsko iz 2018. godine načinilo poseban “bururet u glavi”. Nije nama Travničanima Vajta osamdesetih bio bilo ko. Bio je naš čovjek, lokalac, koga smo viđali na ulici, a istovremeno smo ga viđali i na televiziji, od Evrovizije do Nedeljnog zabavnika. I još je pjevao: “Od kako je stari Travnik nastao / takav cvijet još nije rastao…”
“Lejla” je, međutim, bila posebna, biće zbog Evrovizije. U ratu je jedan travnički slikar držao kafanu u koju smo mi tinejdžeri izlazili, a on je radeći u šanku, kao Mate Parlov u svojoj pulskoj kafani, pričao kako je s Vajtom bio u Dablinu 1981. godine i šta su sve radili. Nije Vajta pobijedio na Evroviziji, ali naravoučenije je bilo isto: ne mogu ja biti nacionalista, ja sam bio prvak svijeta. Može se na YouTubeu naći taj snimak iz Dablina, gdje Vajta pjeva, Ranko Rihtman diriguje, a prateće glasove pjevaju tri gracije: Neda Ukraden, Jadranka Stojaković i Ismeta Krvavac. Neko će u ovaj casting da učita mantru o konstitutivnim narodima, čak i sa tragovima Sejdić-Fincija, ali normalan čovjek će da uživa u skladu tih back vokala.
Lijepo je to sklopio Ranko Boban, dostojno čak Duška Trifunovića čije je stihove Vajta često pjevao. Ta njegova “Lejla” nije čak ni zvučalo orijentalno. Opšte je mjesto u istoriji jugoslovenske popularne kulture da je prvo muslimansko žensko ime u naslovu neke popularne pjesme bila “Suada” s prvog albuma Plavog orkestra. Bobanova “Lejla” kao da je bila posuđena od Erika Kleptona, kao da se naslanjala na njegovu famoznu pjesmu “Layla”. Nismo tada znali da je i Kleptonova “Layla” porijeklom iz Persije, odnosno da je Klepton čitao famoznu ljubavnu priču o Medžnunu i Lejli.
Pjeva Vajta: “Nikad te niko neće voljet ko ja, nikada / Nikad te niko neće voljet ko ja, nikada / Malo nam je trebalo znaj / Samo malo još jedan san / Za nas bi procvjetale ruže / Da si dočekala sa mnom dan”, a svaki slušalac u glavi vrtu vlastitu verziju istog scenarija. Ta situacija jeste dosta arhetipska, taj utisak da je tvoja ljubav najveća moguća, makar subjektivno gledajući. Prvi simbol ljubavi je da procvjetaju ruže i to malo podsjeća na kasniju Bregovićevu verziju istog motiva: “Lale bi cvale zbog nje / ruže mirisale”. Srž pjesme, međutim, nije u cvijeću, nego u pticama. Pjesma zaista prodiše kad Vajta kaže: “Ptice bi nas pjesmom vodile znaj/ Sunce bi nam obasjalo put”.
Kad su sedamnaest godina kasnije, kad je već sve otišlo k vragu, Tonči i Vjekoslava Huljić napisali pjesmu “Da je slađe zaspati”, otpjevala ju je Danijela Martinović. Te iste 1998. godine ona je predstavljala Hrvatsku na takmičenju za Pjesmu Evrovizije u Birmingemu. Nije pjevala “Da je slađe zaspati”, ali je zgodno znati da je ona te godina pjevala na takmičenju za Pjesmu Evrovizije, kao što je zgodno znati i da joj to nije bilo prvi put. Pjevala je i tri godine ranije, tada kao pjevačica Magazina, a u istom onom Dablinu. Pjevala je pjesmu “Nostalgija”. U toj nostalgiji čula se i nostalgiju za “Lejlom” i tim vremenom, pa je u “Da je slađe zaspati” ispisan zapravo nastavak “Lejle”, iz ženske, da baš ne kažem – Lejline perspektive. Kaže se u toj pjesmi:
E da smo ostali mi skupa
gdje bi nam, dušo, bio kraj
i ptice letjele bi nam u zagrljaj.
Iste one ptice koje bi nekad vodile ljubavnike, sada bi im letjele u zagrljaj. (Usput, ima u ovoj pjesmi i još jedna mala posveta Vajti, kad “usne snene na topli kruh zamirišu”, teško je ne sjetiti se “vruće pogače u marami”.)
Kad stvar već krene prema fejdautu, dolazi finale: “Za našu sreću i za tebe draga /
Sačuvao sam ljubav svu / Oh, samo da si ostala tu / Ali nisi željela to, ali nisi željela to”. Racionalni aspekat nesreće ovdje je posebno dirljiv. Nije ih unesrećila zla sudbina, nego činjenica da ona nije željela to. Na samom kraju se ponavlja prognoza, projekcija i proročanstvo: “Nikad te niko neće voljet ko ja, nikada / Nikad te niko neće voljet ko ja, Lejla”.
Nek Bog da tako drugi da vas voli, rekao bi Aleksandar Puškin posredovanjem Gustava Krkleca.
A ako kod Krkleca potegnemo još jednog Travničanina, odosmo daleko…
Naslovna fotografija: privatna arhiva
