Dvadeset godina je prošlo kao tren, Holivud je i dalje malo lud i zaljubljen… sam u sebe. Film je preživio sve uspone i padove svijeta, postajući sve bolji, inovativniji i zanimljiviji.
Mnoge zvijezde su ugasle, kao što su Lesli Hauard (Leslie Howard), neodlučni Ešli iz “Prohujalo s vihorom”, koji je nastradao 1943. godine u oborenom avionu iznad Francuske; obožavana Kerol Lombard (Carol Lombard) je takođe poginula u avionskoj nesreći 1942. godine, nakon čega je njen neutješni suprug Klark Gejbl (Clark Gable) otišao u evropski rat; muzičar Glen Miler (Glenn Miller) je nestao iznad engleskog Kanala dok se vraćao u borbenom avionu iz Francuske, a veliki Džon Barimor (John Barrymore) je umro 1944. godine – od alkohola.
No, zato su na zvjezdanom nebu Holivuda debitovale nove mlade nade, kao što su Odri Hepbern (Audrey Hepburn), Rok Hadson (Rock Hudson), Debi Rejnolds (Debbie Reynolds) i Doris Dej (Doris Day), a rođeni su i oni za koje još niko nije znao niti dumao gdje će i šta će – Žerar Depardje (Gérard Depardieu), Džeremi Ajrons (Jeremy Irons), Keti Bejts (Kathy Bates), Bili Kristal (Billy Crystal) i Žan Reno (Jean Reno).
Dok je moja baka muku mučila s partizanskim komesarima koji su im otimali hranu, Oskari su podijeljeni po dvadeseti put i to 20. marta 1948. godine u Šrajn Auditorijumu u Los Anđelesu.
“DŽENTLMENSKI SPORAZUM” (“GENTLEMAN'S AGREEMENT”)
Režija: Elija Kazan (Elia Kazan)
Uloge: Gregori Pek (Gregory Peck), Doroti Magvajer (Dorothy McGuire), Selest Holm (Celeste Holm), Džon Garfild (John Garfield), En Rever (Ann Revere)
Nagrade: Oskari za najbolji film, režiju (Elija Kazan) i najbolju sporednu glumicu (Selest Holm), inače nominacije za uloge su imali i Gregori Pek, Doroti Magvajer i En Rever
Tridesetogodišnji Gregori Pek igra novinara Filipa Grina, koji zbog posla doseli sa sinom i majkom (En Rever) iz Kalifornije u njujoršku košnicu. Odmah po dolasku, dobija zadatak da za časopis istraži i napiše članak o antisemitizmu. Kao i ja, i on (i majka mu), na to samo prevrnu očima, šta sad antisemitizam, vječiti problemi, no posao se mora obaviti.
Upoznaje Keti (Magvajer), razvedenu nećaku svog izdavača i saznaje da je tema članka ustvari bila njena ideja. Oduševljen njenim jakim i slobodnim karakterom, a i pitanjima svog malog sina o Židovima (“neki ljudi ne vole druge ljude samo zato jer su Židovi”), Fil odluči da će najbolje istražiti problem antisemitizma ako se i sam bude predstavljao kao Židov.
Naravno, upada u niz problema, direktnih i indirektnih, od odbijanja pristupa u arijevske američke klubove pa do batinjanja sina u školi. Fil se naoštri, film se zaoštri, u priču ulazi i njegov prijatelj iz djetinjstva, Židov Dejv (Garfild), koji sve razumije ali se boji dizanja prašine, te liberalna kolegica s posla, urednica modne rubrike En (Holm), koja je oduševljena Filovom ustrajnošću i hrabrošću. Na kraju, Fil otkriva da nije najveći problem društva direktni antisemitizam i “oni koji laju, već oni koji šute, ne slažu se a šute”. U tu sortu spada i lijepa Keti, tako da im veza, do koje su u međuvremenu došli, visi o koncu, baš kao i Filovo povjerenje u hipokrizijsku državu i pravdu. U društvo u kom su zagarantovana sva prava svima i svi su isti, ali za neke ipak postoji “džentlmenski sporazum” da ipak nisu isti kao neki drugi.
Ovaj film je bomba i u naše vrijeme, zbog tabu tema kojih se dotiče i kopa po njima kao po živim ranama. Razgrće temu antisemitizma, u ono vrijeme dosta popularnu zbog velikih problema povodom izglasavanja i nastanka Izraela na vjekovnom području Palestine. Američka politika na čelu s predsjednikom Trumanom je jako glasno podržavala i finansirala stvaranje Izraela, dok je Engleska ukazivala na licemjernost Amerike “koja samo želi da se otarasi svojih Jevreja tako što će ih poslati u Izrael”. Licemjerje je jako teška stvar. Možete sami sebe ubijediti da vam ne smeta crnac, gej, Srbin, Hrvat, Rom, sve do momenta dok se ne suočite oči u oči s istim i shvatite da imate problem. Ako pokušate da se izborite s tim problemom, da shvatite zašto vam nešto smeta, da ne budete licemjerni, onda ćete postati bolji čovjek i društvo u kojem živite može biti sretno što vas ima. Uostalom, čitava planeta može biti sretna što ima takve ljude, kojima ne samo da ne smetaju “različiti” ljudi, nego koji se bore da drugima pokažu da nemaju razloga da se boje ili zaziru od ljudi naoko različitih. Problem nije u njima, problem je u nama.
Kao što kaže ponosna Filova majka (En Rever) na kraju filma: “Voljela bih da živim još dugo pa da vidim da li će se stvari promijeniti u ovom našem dvadesetom vijeku, možda je zato ovako teško počeo, jer će se stvari promijeniti, možda ovo neće biti vijek Amerike ili vijek Rusije ili neko atomsko doba… možda baš bude vijek svih ljudi, gdje će svi ljudi na svijetu pronaći način da žive zajedno? Voljela bih to da doživim”.
E pa nije doživjela, ni En Rever, a ni mi, ni u 20. a ni u 21. vijeku. Samo zato što smo svi licemjerni.
Naslovna fotografija: YouTube screenshot
