Hvala za drugačiju Ameriku i vječni “Let”
“Izlazim iz taksija i shvatam da sam u jedinom gradu koji izgleda bolje u stvarnosti nego na razglednicama, New Yorku”, rekao je jednom jedan Čeh prilikom dolaska u Ameriku.
Naravno, njegovo ime je Miloš Forman, koji je nakon sovjetske invazije Čehoslovačke 1968. godine morao napustiti svoju rodnu zemlju, a spas pronalazi u Americi, “mjestu snova i beskrajnih mogućnosti”. Drugačiji prikaz Amerike, Forman nagovještava već u “Svlačenju” (1971) koje zajedno sa fizičkim, donosi i ono metaforičko svlačenje oslobođeno od idealiziranog američkog sna kojemu kapitalističko društvo stremi. U ovoj apsurdnoj komediji o priči o djevojci Jeannie koja bježi od kuće, reditelj sjedinjuje slapstick komediju i društvenu satiru, odnosno evropski egzistencijalizam i američki idealizam te kreira ostvarenje o slobodi pojedinca, a raspadu tradicionalne porodice te tada u Americi apsolutno ignorisanom generacijskom jazu.
“Mislim da svi na neki način sanjaju o snimanju filma u Hollywoodu”, rekao je potom Forman.
Dok je tadašnji predsjednik SAD-a Ronald Reagan širom zemlje zatvarao psihijatrijske bolnice pokušavajući zadržati osjećanje prividne “normalnosti”, Forman snima ostvarenje o normalnima u ludnici, a luđacima napolju, vječni “Let iznad kukavičjeg gnijezda”. Iako je, dakle, ovaj film snimljen daleke 1975. godine, njegov prikaz ludnice kao metafore za cjelokupni otuđeni i totalitaristički svijet, nije bio nikada aktuelniji i istinitiji nego sada, 2018. godine. Jer, dok cijeli svijet obrasta u ludilo, nekolicina “dobrovoljnih pacijenata” je i dalje zatvorena unutar visokih kamenih zidova uz stalni nadzor “normalnih” i sa snovima o društvu bez duhovnih i psiholoških barijera.
McMurphy kao utjelovljenje američke vulgarne i neobuzdane demokratije protiv sestre Fletcher koja opet simbolizira komunistički način upravljanja, poslužit će kao prikaz vječite borbe pojedinca protiv autoritarnog društva, ali i prosvjedočiti o konačnom trijumfu ljudskog duha. Svoju prvu “američku fazu”, Miloš Forman će završiti sa antiratnim mjuziklom “Kosa” zasnovanom na istoimenom teatarskom predlošku, u kojem dokumentarističkom stilu dodaje elemente mjuzikla te tako realistični prikaz Amerike uzdiže do poetskog, dok sa posljednjom scenom u filmu u kojoj Berger umjesto Claude greškom ulazi u avion za Vijetnam, još jednom utvrđuje čovjekovu nemoć naspram apsurdnosti vlastite sudbine, ali i njegovu podređenost historijskim, društvenim i političkim okolnostima. Kao kontrast tragičnom kraju, umjesto humora, Forman nudi muziku kao najvrijedniji historijski dokument jednog vremena (1960-e ) i mjesta (hippy Amerika), ali i kao primjer čovjekove pobune protiv nametnuth političkih te društvenih odluka, tj. rata (Vijetnamskog). Uprkos smrti, “let the sunshine in”.
Hvala za “Amadeusa” i genijalno kikotanje
“Oprostite mi, Vaše Veličanstvo. Ja sam vulgaran čovjek! Ali uvjeravam vas, moja muzika nije”, kaže lik Wolfganga Amadeusa Mozarta u filmu “Amadeus”.
Upravo ova replika predočava centralnu ideju Formanovog posljednjeg velikog remek-djela, onu o razdvajanju čovjeka od njegovog umjetničkog djela, jer ljudsko biće nije i nikada neće biti savršeno, dok istinska umjetnost nema rok trajanja. Ona je vječna i nikada neće biti sahranjena u običnoj rupi u zemlji, posuta krečom i zaboravljena, kao što je to bio slučaj sa tijelom Wolfganga Amadeusa Mozarta.
Kao i svaki čovjek na ovome svijetu, Miloš Forman je također stigao do kraja svoga ovozemaljskog životnog vijeka, ali je iza sebe ostavio filmska djela koja će nas vječno nasmijavati, ali i podsjećati na čovjekovu tragičnost datu u nasljedstvo sa rođenjem.
Hvala na tome. Hvala za upoznavanje sa dobrim, starim češkim humorom, hvala za “svlačenje” Amerike, hvala za nikada okončani čovjekov “let” iznad našeg kukavičjeg svijeta, hvala za genijalno Mozartovo kikotanje, hvala za Petra, Andulu, Jeannie, McMurphyja, Bergera, Amadeusa, Kaufmana, hvala za Poglavičin bijeg u slobodu, hvala za posljednju scenu “Kose”.
Hvala za sav smijeh i sve suze!
