Držao sam nekoliko puta predavanja ili radionice studentima političkih nauka i mladim novinarima. Lekcija koju u takvim situacijama uvijek ponovim jest važnost provjere činjenica.
Naročito danas, u digitalnom svijetu, praktično je sve je moguće provjeriti u vrlo kratkom roku. I kažem im: “Ja sam se jednom ogriješio o čovjeka jer nešto nisam provjerio, ali čovjek je ispao gospodin i stvar je vrlo elegantno demantovao, a imao je pravo i da mi mnogo gnjevnije pravednički polemično uzvrati”.
Ovako je bilo. Objavljen je album Dine Merlina “Sredinom“, pa se svuda po Sarajevu samo vrtjele pjesme s tog albuma. Mi smo godinu ranije na faksu čitali Emili Dikinson (Emily Dickinson), paralelno original i prevod koji su napravili Marko Vešović i Jasna Levinger. I dobro što mi je odmah bilo jasno da je pjesma “Moj je život Švicarska” direktna aluzija na pjesmu Emili Dikinson, nego je i stih “Okraća ljubav” kojim počinje pjesma “Baška ti” direktno i doslovce preuzet od iste pjesnikinje.
I ja napišem tekst “Original falsifikata” gdje kao primer plagijatora u našoj kulturi potenciram i Dinu Merlina, u kontekstu njegovog odnosa prema Emili Dikinson. Nije mi palo na pamet da pogledam u sveščicu koja je dolazila uz originalni CD. U sveščici je, naravno, Merlin, što bi se danas reklo, kreditov'o Emili Dikinson, pa je to i potencirao u pismu redakciji nakon što je moj tekst objavljen.
I kažem, to je bio jedini put da sam makar posredno imao kontakt s Dinom Merlinom i čovjek je ispao gospodin, ali ja, usprkos tome, nikad nisam uspio da se isprimam na neku njegovu pjesmu. A vidim opet da neki ljudi do čijeg mišljenja držim neke njegove pjesme vole.
I tako prije mjesec-dva, neka organizovana večera u lokalu s takozvanim tamburašima i ovi sviraju sve i svašta, i onda u neka doba neki lik s našeg stola naruči tu pjesmu i vidim ovi muzikanti je na prvu znaju, vidi se da su je već svirali:
Pogledaj sa prozora
Možda ćeš prepoznati
Korak moj od olova
Još ti ne da zaspati
Duga zima, najduža
U kosti studen uvlači
Za koga, bona, ne bila
Taj lijepi kaput oblačiš
Mnogo je vremena prošlo
Skoro života pola
Bilo je žena i vina
Al’ ničeg’ kao bola
Kad bih te ponovo sreo
Šta bih ti mogao reći
Riječ bi u grlu stala
A ti ne bi vjerovala
Ostala si sunčana
Strana moje ulice
Ostala si velika
Sve su drugo mrvice
Duga zima, najduža
U kosti studen uvlači
Za koga, bona, ne bila
Taj lijepi kaput oblačiš
Mnogo je vremena prošlo
Skoro života pola
Bilo je žena i vina
Al’ ničeg’ kao bola
Kad bih te ponovo sreo
Šta bih ti mogao reći
Riječ bi u grlu stala
A ti ne bi vjerovala
Slušam tu pjesmu, onako prilično pripit, i mislim – u našoj popularnoj muzici, Goran Bregović je Ivo Andrić, a Dino Merlin je Meša Selimović. Kad je objavio “Derviš i smrt”, Selimović je u nekoliko intervjua rekao, parafraziram, kako je Andrić čudotvorac i car koji je napravio čitav jedan svijet, a kako se on, eto, izborio za hatišerif da na jednom parčetu tog svijeta napravi svoju autonomnu kneževinu.
Andrićeva dimenzija je širina, i književna, i politička i filozofska, na izvjestan način, dok Selimoviću pripada dubina, psihološka i emotivna. Andrić je, nema sumnje, bolji pisac, ali će neiskvaren (a ovaj epitet valja čitati u svom intenzitetu njegovih značenja) čitalac, a još više čitateljka, uvijek prije izabrati Selimovića nego Andrića za najdražeg pisca. Isti je, zastrašujuće isti, slučaj sa Bregovićem i Merlinom, samo u drugoj sferi. Uostalom, ovo je posljednja pjesma sa albuma “Peta strana svijeta” (iz 1990); četiri godine ranije Merlin je otpjevao “Uspavanku za Gorana B”.
Slušam “Pogledaj sa prozora” i mislim kako je tu Merlin kolažirao veliki dio istorije naše popularne muzike, ali je opet ostavio i nešto svoje. “Lijepi kaput“ iz druge strofe na znaš čije je: je li onaj stari Bregovićev “krojen bezveze“, ili onaj Hourin odnosno “očev“ iz “Marine”, ili pak onaj što visi na ramenu (“normalna stvar“) kod Štulića. Kad smo već kod Štulića, omaž njemu je mnogo direktniji kad kaže dragoj da je ostala “sunčana strana (njegove) ulice”. Ima tu još posudbi i bljeskova, ili odjeka i reagovanja, ali pjesma ipak prodiše zbog onog što je izvorno Merlinovo. U ovoj pjesmi to je ona “bona, ne bila“. Na tom mjestu pjesma postaje autentično njegova balada, jer upravo je on bez zazora, ali i bez satire i ismijavanja, ubacio taj usmeno-kolokvijalni biser u ljubavnu pjesmu.
Slušam ovu pjesmu i imam osjećaj da sam već mnogo puta čuo i poziv da se pogleda sa prozora, i poređenje težine koraka sa olovom, i žene i vino (to je tek prizivano nebrojeno mnogo puta), i dugu zimu, i studen koja se uvlači u kosti, i riječ koju ostaje u grlu. Jedino ono “bona ne bila“ kao da je došlo iz izvorne verzije sevdalinke “Pala magla do pola Sarajeva”. Na nju se Dino Merlin (na istom tom albumu “Peta strana svijeta”) naslonio kao što se Bregović naslonio na “Ružica si bila”. Nije, međutim, imao kontekst da prebaci u svoju pjesmu najveći dragulj iz sevdalinke, ono kad majka ne može jače da prokune djevojku, lijepu Mevliju, mada je ona bila uzrok smrti njenom sinu, pa kaže samo “nevesela bila“. Ovo “bona, ne bila“ ostalo je Merlinu kao dug, a on je čovjek koji svoje umjetničke dugove vraća.
Ne radi me, što bi klinci rekli, Dino Merlin i dalje, ali kao da bolje razumijem one ljude koje radi. Biće da su u pravu kad kažu da tu ima neke emocije. A sa emocijama je kao sa ribama, ne lovi se svaka na isti mamac…
Naslovna fotografija: privatna arhiva
