Iako nam se bliži nova dodjela Oscara, još uvijek je iznimno aktuelno i popularno Netflixovo ostvarenje “Ikar” (“Icarus”), inače proglašeno najboljim dokumentarnim ostvarenjem od strane Američke filmske akademije.
Riječ je o filmu amaterskog bicikliste Bryana Fogela, koji je jednog dana zaustavio svoj bicikl i upitati se kako je Lance Armstrong tolike godine uspijevao koristiti doping, a istovremeno prolaziti sve rigorozne dopinške kontrole. Tako se odlučio lično podvrgnuti dopingu te zatim i testiranju, kako bi, s jedne strane, provjerio njegove prednosti, a s druge dokazao da je apsolutno moguće varati na doping kontrolama. Upravo ovaj svojevrsni eksperiment predstavlja zaplet “Ikara”, dok je njegov rasplet rezervisan za sistemsku doping aferu ruskih olimpijaca, kao jedan od najvećih skandala u historiji sporta.
Naslov filma je posuđen iz grčke mitologije, odnosno njenog segmenta o Dedalovom (Daidalos) sinu Ikaru, koji je želio da dosegne nebeske visine, ali je letio preblizu suncu i pao u more, te simbolički predstavlja sve talentovane sportiste koji su se odali dopingu. Let “Ikarusa sportiste“ u 21. vijeku, Fogel započinje Armstrongovom izjavom u kojoj on odrešito odbija pomisao o dopingu, a zatim se na pozadini uzdiže užareno sunce.
Nakon toga, on radnju vraća u 2014. godinu, kada se spremao za “najtežu amatersku biciklističku trku u svijetu”.
UPOZORENJE: SPOJLERI!
“Armstrong je bio moj heroj“, započinje svoju životnu priču Fogel, dok ovaj najuspješniji biciklista svih vremena priznaje Oprah korištenje dopinga. “Oduvijek sam sumnjao da se dopinguje, ali jednostavno nisam želio da znam“, nastavlja Fogel, pokazujući požutjele novinske članke o uspjesima svoga idola.
Lance Armstrong je, dakle, bio jedan od najpopularnijih sportista svih vremena. Bio je čovjek koji je pobijedio rak testisa, a zatim sjeo na bicikl i pobijedio na sedam utrka Tour de France. Sve se preko noći promijenilo i od “najvećeg Amerikanca“, postao je najveća “varalica“. Nakon 150 “čistih“ doping testova, koliko ih je otprilike imao tokom karijere, Armstronga su razotkrile njegove timske kolege tokom federalne istrage. Ključno pitanje koje reditelj postavlja nakon ovoga segmenta u filmu glasi “kako ga antidopinški sistem nikada nije uspio otkriti“, čiji se odgovor krije na dnu injekcije ispunjene eritropoietinom, testosteronom i ljudskim hormonom rasta.
“Svi se dopinguju. Svi. To je stvarno lako“, kaže Fogelu osnivač Olimpijskog antidopinškog laboratorija u SAD-u, Don Catlin, koji je Armstronga lično testirao 50 puta i nikada ga nije “uhvatio“. I sam svjestan svjestan da ljudsko tijelo ne može izdržati napor koji zahtijeva vrhunski biciklizam, Fogel otpočinje svojevrsnu hormonsku terapiju, sličnu onoj za kojom je posegnuo Armstrong, a sve kako bi unaprijedio stvaranje crvenih krvnih zrnaca i tako dobio dodatnu količina kisika u krvi.
Ipak, kako je krajnji cilj njegovoj dopinga ostati “čist“, on pomoć potraži od Grigoryja Rodchenkova, prvog čovjeka Antidoping laboratorije u Moskvi. Ovaj kontroverzni Rus mu zatim osmišlja detaljan program uzimanja urina te zamrzavanja istog, kako bi naposlijetku uzorke mogao “prošvercovati“ u Rusiju i analizirati ih u svojoj laboratoriji.
Tokom terapije, reditelj niti u jednom momentu ne usteže od krajnje naturalističkog prikaza svakodnevnog probadanja kože iglama, dok se istovremeno suočava sa drastičnim nazadovanjem u konačnom poretku amaterskog Tour de France-a. Na taj način, Fogel, zapravo, spoznaje bolnu spoznaju svakog sportiste koji u svojoj karijeri nije ostvario željeni uspjeh, a koji, možda, ali samo možda, nije kvalitetan onoliko koliko je mislio da jeste. Jer, dopingovanje nikako ne može stvoriti vrhunskog sportistu, ako on to već nije.
Nakon što Svjetska antidopinška agencija (WADA) pokrene istragu nad laboratorijom u Moskvi, zbog navodnog organizovanja sistemskog dopingovanja ruskih sportista na Olimpijadi u Sočiju, Fogelov eksperiment pada u drugi plan, a narativ “Ikara” dobija sasvim novi tok, svojstven špijunskim trilerima o Hladnom ratu.
“Moram pobjeći…“, kaže uplašeni Rodchenkov preko Skypea, te strepeći od ruske osvete zatraži Fogelovu pomoć. Ovaj mu pomaže “u bijegu“ te ga uskoro ugošćava u svome stanu, a zauzvrat dobija sve detalje o “ruskom doping sistemu“, koji je uključivao zamjenu tzv. “B uzoraka“, a iza kojeg je stajao predsjednik Rusije Vladimir Putin lično.
Rodchenkovo svjedočanstvo iz “prve ruke“ pretvara Fogelov dokumentarac u poprište novog međunacionalnog političkog sukoba, s ruskom (prirodno veselijom) verzijom američkog “zviždača“ Snowdena u ulozi glavnog protagoniste. On zatim postaje američki zaštićeni svjedok, koji će u mnogome doprinijeti zabrani učešća Rusiji na Olimpijskim igrama u Južnoj Koreji, otpočinjući tako ostatak svoga života osuđenog na vječito osvrtanje preko ramena. “Ikar” završava poetičnim privatnim amaterskim snimcima na kojima Rodchenkov šeta plažom s Fogelovim psom, dok je iza kamere njegov novi najbolji prijatelj.
Citat Georgea Orwella s kojim započinje film, a koji glasi: “U vremenima opšte obmane, govoriti istinu postaje revolucionarni čin“, na kraju zaokružuje ovo dokumentarno ostvarenje, koje svojom tematskom aktuelnošću i dramaturškom odmjerenošću razotkriva tamnu stranu sporta u 21. vijeku, onu koja se krije iza ispunjenih stadiona, nezaboravnih poteza, iza svakog dječjeg navijačkog povika.
Također, on nudi i krajnje uvjerljiv, istinit i bolan prikaz licemjernog svijeta u kojem danas živimo.
Naslovna fotografija: Netflix
