Dok se čekala službena objava uzroka smrti jednog od najpopularnijih muzičkih DJ-eva u 21. stoljeću, 28-godišnjeg Tima Berglinga poznatog kao Avicii, njegovi roditelji su napisali pismo u kojem su opisali kako njihov sin “više nije mogao dalje” te da je “htio pronaći svoj mir“, dodavši i da “nije bio stvoren za poslovnu mašineriju u kojoj se našao“.
U međuvremenu je američki portal TMZ, inače poznat po tračevima i skandalima, objavio da se Aviici izrezao razbijenim staklom te da je preminuo zbog velikog gubitka krvi. Iako ovu informaciju apsolutno treba uzeti sa rezervom, ona će ipak ostati upamćena kao kraj jednog kratkog, dramatičnog, bolnog i ludog putovanja zvanog “Avicii“ te postaviti ključno pitanje: kako je moguće da je umjetnik koji je pokrenuo svojevrsnu revoluciju u elektronskoj dens muzici, miješajući je sa drugim žanrovima te ističući u njoj jednu krajnje pozitivnu životnu euforiju i zapravo, slavljenje života, odlučio da sebi oduzme život na ovako brutalan način.
Do jednog od eventualnih odgovora je unaprijed pokušao doći Aviciijev prijatelj Levan Tsikurishvili, u dokumentarcu “Avicii: True Stories” (2017), u kojem ga je tokom neprestane turneje vjerno pratio pune četiri godine i bilježio njegovu patnju, bol i zapadanje u bezizlazni krug depresije i anksioznosti. S druge strane, ovo ostvarenje će poslužiti i kao potvrda i nastavak aktuelnog trenda kada je u pitanju dokumentaristička filmska scena, a riječ je nizu dokumentaraca o usponu i padu te posljednjim danima muzičkih ikona, kao što su Amy Winehouse (“Amy”), Kurt Cobain (“Kurt Cobain: Montage of Heck”) ili Janis Joplin (“Janis, Little Girl Blue”).
Sva tri filma su definisana kao “arhivske montaže pakla“, koje od neobjavljenih video materijala i privatnih snimaka kreiraju priče o djetinjstvima, muzičkim usponima, nesretnim ljubavima, te kobnim porocima. Međutim, za razliku od ovih ostvarenja, koja dolaze nakon smrti spomenutih muzičkih zvijezda te tako služe kao rekapitulacije njihovih života, film “Avicii: True Stories” zapravo nagovještava, odnosno sluti tragičan ovozemaljski kraj za jednog čovjeka.
Dakle, Tsikurishvilov film započinje 2011. godine u Stockholmu, s uplašenim i nesigurnim Aviciijem, koji sa svojim menadžerom tumara hodnicima i pokušava pronaći izlaz na binu za svoj prvi prvi veliki nastup. Uskoro dolazi do svoje miksete i podiže desnu ruku u vis, čime odobrava pojavljivanje vatre na bini, a zatim “ludilo“ životnosti, pozitivnosti i euforičnosti može da počne. Dok desetine hiljada počinju da razuzdano plešu s prvim prepoznatljivim taktovima Aviciijeve muzike, autor filma gledatelje upoznaje sa unutarnjim glasom Tima Berglinga (off):
“Prvih četiri-pet godina, sve je bilo super. Dobiješ adrenalin na isti način kao kada skočiš iz aviona, jer se igraš sa osjećajem smrti. Kada sam bio na bini, igrao sam se osjećajem da sam poseban i da ostvarujem konekciju sa ljudima, da sam prihvaćen. Način na koji sam ušao u DJ svijet bio je da ću dati 100%, bez obzira na sve i nastavljao sam davati 100%. Generalna svijest svuda okolo je bila ‘još, još, još’, i nisam sebi dao dovoljno vremena da shvatim šta kod turneja, zapravo, ne volim“, započinje svoju priču ovaj plavokosi dječak nevinog izraza lica, te nastavlja kako je jedino vrijeme koje je imao za sebe bilo “nekoliko sedmica tamo i ovamo“ i da mu nakon četiri godine niti njegov “dom više nije bio dom“.
“Došao sam do tačke kada to više nisam volio i rekao sam sebi, ‘jebiga, odustaću'“, nastavlja Bergling u intervju sa Tsikurishvilom.
Film je podijeljen na četiri poglavlja, od kojih svako pojedinačno predstavlja jedan dio Aviciijeve karijere, a istovremeno i jedan segment Berglingovog života, iako je, zapravo, riječ o jednoj nezaustavljivoj i gotovo neprekidnoj turneji koja je trajala punih osam godina. Prvi je rezervisan za same početke karijere, a reditelj ga potkrepljuje arhivskim i privatnim snimcima, u kojima predstavlja Berglinga kao dječaka, a uporedo sa njima koristi i razgovore za poznatim svjetskim muzičarima kao što su David Guetta, Tiesto, Nile Rodgers te Aviciijevim menadžerom Arashom Pournourijem.
Ovu strukturu će Tsikurishvili sačuvati tokom cjelokupnog narativa filma, a negdje između snimaka Aviciijevih nastupa, njegovog rada u studiju i intervjua sa muzičkim zvijezdama koje će na sva zvona hvaliti mladog i iznimno talentovanog mladića iz Stockholma (Wyclef Jean poredi Aviciija sa Michaelom Jacksonom), bit će popraćeno i njegovo psihološko “tumaranje“ u mraku svoga uma te tjelesna propast, odnosno drastično mršljavljenje i razboljevanje.
Tako će reditelj u filmu predstaviti i neke od javnosti nepoznatih snimaka, kao što je npr. Timov boravak u bolnici nakon operacije vađenja žučne kese, poslije čega je direktno otišao na nastup koji njegovi agenti nisu željeli otkazati. Također, nakon svakog dijela spomenutog Aviciijevog putovanja, bit će sabirani njegovi nastupi, dok se u konačnici ne dođe do njegovog posljednjeg prije povlačenja i brojke od 813 nastupa u periodu od 2008. do 2016. godine.
“Prošlo je oko mjesec dana od mog zadnjeg nastupa i osjećam se kako sam se osjećao kada sam imao 18 godina“, kaže nasmijani Tim Bergling u posljednjoj sceni u filmu, dok svira gitaru na osamljenoj rajskoj plaži i pogledom traži kraj beskonačnog morskog plavetnila.
Iako vjerovatno samo pokojni Tim zna pravi odgovor na pitanje zašto je odlučio zaustaviti plovidbu svoga broda u okeanu zvanom život, film “Avicii: True Stories” će poslužiti kao uvjerljiv i iskren prikaz svojevrsnog pakla kroz koji prolaze mlade muzičke zvijezde koje ne uspijevaju da se izbore sa prevelikim pritiskom, nametnutim od strane muzičke industrije kojoj je bitna samo zarada. Takođe, osvijetliće stranu iza bine jednog koncerta ove popularne muzike, dok ispred nje hiljade ljudi nezaustavljivo pleše.
Ipak, neka staklena krvava flaša ne bude trenutak koji će ostati upamćen u sjećanjima fanova elektronske dance muzike, već bitovi i tekstovi pjesama “Levels”, “Wake Me Up”, “Hey Brother”, “Waiting for Love”, “Addicted to You”, “The Days”, “The Nights”… i sve one lude noći pod otvorenim, kada se jedan čovjek odricao dijela sebe kako bi uveselio dugo ljudsko biće.
Naslovna fotografija: printscreen
