Digla se nedavno, čuli ste za to sigurno, moralna panika širom Srbije i duž interneta, a zarad informacije da se u radnoj svesci koju u nastavi koriste učenici osnovnih škola kao primjer za padež vokativ nalazi i stih “Sećaš li se, lepi grome moj“.
U uobičajeno glupavim tiradama, karakterističnim za našu tužnu digitalnu epohu, oni najtuplji po pravilu su najglasniji. Pošto dotični stih pjeva Svetlana Veličković Ražnatović zvana Ceca, udovica Željka Ražnatovića zvanog Arkan, autore radne sveske samo što nisu optužili za saučesništvo u ratnim zločinima. Gotovo niko se u toj cijeloj besmislenoj aferi nije bavio meritumom stvari: Je li riječ o dobrom primjeru za vokativ? (Odgovor je: Da.) Ipak, poneko se ipak usudio da ustvrdi kako autorka navedenih stihova nije ona koja ih je otpjevala, nego Marina Tucaković.
U nekoj drugoj kulturi, fenomen Marine Tucaković već bi rezultirao sa nekoliko knjiga i barem jednim dokumentarnim filmom. Teško da je u istoriji srpske kulture bilo lirskog pjesnika čije je stihove napamet znalo više ljudi, često i ne znajući čiji su. Zanimljivo bi bilo objaviti “Izabrane pjesme“ Marine Tucaković. Da ja priređujem tu knjigu, prva pjesma u njoj bila bi ova:
Rodi me, majko, sretnog,
pjesmu da zapjevam…
Moje je srce veliko ko kuća,
što da budem vječno žrtva ljubavi?
Zašto da ruža u duši vene, da ne živi?
Rodi me, majko, sretnog,
pjesmu da zapjevam.
Rodi, kad sreće nemam,
tugu da opjevam.
Moje je srce veliko ko kuća,
što da budem vječno žrtva ljubavi?
Kako da ruža u duši vene, da ne živi?
Rodi me, majko, sretnog,
pjesmu da zapjevam.
Rodi, kad sreće nemam,
tugu da opjevam.
Geplaatst door Zdravko Čolić Official op Dinsdag 10 april 2018
Radi se o prvoj, i naslovnoj, pjesmi sa albuma “Rodi me majko sretnog” Zdravka Čolića iz 1988. godine. To je bio album objavljen nakon najduže pauze u dotadašnjoj Čolićevoj karijeri. Naime, on je prvi album (“Ti i ja”) objavio 1975. godine. U idućih devet godina izlazi ih još pet (“Ako priđeš bliže” – 1977, “Zbog tebe” – 1980, “Malo pojačaj radio” – 1981, “Šta mi radiš” – 1983. te “Ti si mi u krvi” – 1984).
Uslijedila je pauza od četiri godine, pauza od muzike generalno. Ovako o tom vremenu govori sam Čolić u recentnom intervjuu: “I kada sam napravio pauzu od muzike i bavio se malom privredom, družio sam se sa Arsenom. Jer sam živeo u Zagrebu od 1985. do 1989. godine. Malo sam se tada družio s muzičarima. (…) Bio sam neka vrsta menadžera i čoveka koji je imao određena uložena sredstva u oblasti telefonije.“
Prvi album nakon ove pauze, pauze čiji je dio i kratko zatvorsko iskustvo Čolićevo, koje bi zahtjevalo posebnu priču, jeste “Rodi me majko sretnog”. Muziku za naslovnu pjesmu potpisuje Ranko Boban, aranžman Kornelije Kovač, dok je tekst djelo Marine Tucaković.
Već i sam naslov pjesme na kongenijalan način varira narodnu poslovicu koja je gotovo univerzalna. Kod Južnih Slavena se kaže: “Rodi me, majko, srećnog, pa me u trnje baci”. U kulturama španskog jezika postoji neobično slična izreka koju je mnogo volio Artur Šopenhauer (Arthur Schopenhauer) “Da Ventura a tu hijo, y echa lo en el mar”, što će (otprilike) reći “Daj svom sinu sreću, pa ga baci u more”.
Mnoga savremena naučna otkrića potvrđuju suštinsku tačnost ovakvog pogleda na svijet. Teško je, zapravo, precijeniti značaj slučaja, odnosno sreće. Sve druge okolnosti na jednu stranu, a sreća na drugu, i sreća će lako da prevagne.
Pjesma, međutim, iznevjerava naslov. A iznevjerava ga, zapravo, identifikujući se doslovno sa formom poslovice. Poslovično “Rodi me majko sretnog” izgovara (univerzalni) subjekt iz (hipotetske) perspektive uoči rođenja. Pjesma ga premješta u konkretno, u perspektivu lika koji je (već) nesretan i koji, makar (o)davno rođen, priziva mogućnost da bude rođen sretan, bez zaboravljanja svoje već započete sudbine. On ne traži sreću zarad sretnog života, nego tek zbog mogućnosti da opjeva tugu.
“Rodi me majko sretnog” postaje tako parabola o životu umjetnika. Na samom početku svog magnum opusa (“Ili-Ili”) Kjerkegor (Søren Kierkegaard) se retorički pita šta je to pjesnik, pa odgovara: “To je nesrećnik koji krije duboke bolove u svome srcu, ali čije su usne tako oblikovane da, kada jecaji i krici prelaze preko njih, to odjekne kao lijepa muzika”.
Geplaatst door Zdravko Čolić Official op Vrijdag 16 februari 2018
Takvu sudbinu priziva i lirski subjekt iz stihova Marine Tucaković glasom Zdravka Čolića. I na neki čudan način, vapaj mu se ostvario. Ako je neko od protagonista jugoslovenske popularne kulture bio srećan u toku godina rata i nesreće, u smislu da mu se harizma ni u jednom dijelu jugoslovenskog istorijskog prostora ne izgubi i ne potroši, onda je to bio Zdravko Čolić.
Ima jedan sitni gramatičko-pravopisni detalj u ovoj pjesmi koji kao da sugeriše zašto je (to) bilo tako. Nije čak stvar u tome što Čolić pjesmu pjeva ijekavski, a Marina Tucaković ju je po svoj prilici napisala ekavski. To je manje važno. Uostalom, Zdravko Čolić je drevnu “nonu belu“ Branka Radičevića pretvorio u “nonu bijelu“, i mada jeste bilo “manijaka“ koji su mu to zamjerili, sve je to prošlo prilično bezbolno.
Zanimljivije mi je ovdje što Zdravko Čolić pjeva “sretnog“, a ne “srećnog“. Na toj distinkciji često se pravi razlika između hrvatskog i srpskog idioma. Kad je Franjo Tuđman nekoliko mjeseci uoči smrti na nekoj konferenciji za štampu rekao da je “srećan“, analitičari su ispisivali čitave plahte analiza da se ovaj nesvjesno vratio u mladost, u svoje beogradske godine.
Zdravko Čolić je sretnik koji tuđe stihove pjeva svojim glasom i svojim idiomom i nikad ih ne lišava autentničnosti. Rodila ga majka sretnog.
Naslovna fotografija: privatna arhiva
