Uprkos tome što autor ovih redova ne gaji posebne simpatije prema aktuelnoj bjesomučnoj ekranizaciji Marvelovih junaka, te iako većinu njenih “izroda“, koji se gotovo svakodnevno pojavljuju na filmskim platnima, nije uspio “presjediti“ do kraja, s nestrpljenjem je očekivao nastavak filma “Deadpool” (2016).
Zašto? Iz prostog razloga jer ovaj stripovski superjunak, filmskoj javnosti gotovo nepoznat do prije dvije godine, otvoreno parodira sa vlastitim superjunaštvom, sa svojim kolegama i njihovim moćima te kompletnim Marvelovim svjetonazorom. Tako je original, svjesno ili nesvjesno, zapostavio dramaturšku strukturu i posvećeniju karakterizaciju likova, te postavio temelje u formi od materijala koji prethodno nije dovoljno korišten u spomenutom ljubavnom odnosu Marvel-film, s kojom će naposlijetku prezentovati nešto drugačiji prikaz stripovskog junaštva na filmu.
Dakle, nastao prema Marvelovom antijunaku Wadeu Wilsonu, bivšem specijalcu koji se zbog bolesti podvrgne tajnom eksperimentalnom programu liječenja, “Deadpool” reditelja Tima Millera, s Ryanom Reynoldsom u naslovnoj ulozi, nudi apsolutno drugačiju verziju superjunaštva, prilagođenu 21. stoljeću.
Nakon što se svojevrsni naučni eksperiment otme kontroli, Wade postane biće s nadljuskom snagom i savršenim poznavanjem borilačkih vještina, dok mu ovozemaljski psihički problemi i mračni, krajnje nekorektni smisao za humor sa širokim repertoarom psovki, ostanu netaknuti. Century Fox je nastavak najavio kao još krvavije i duhovitije filmsko putovanje s novim Marvelovim likovima – Josh Brolin kao Cable te Zazie Beetz u kostimu “sretne“ superjunakinje Domine – u kojem se Deadpool bori potiv “svega i svačega“, ali i pokušava otkriti važnost porodice i prijateljstva (ne u doslovnom smislu).
Sve najavljeno je ispunjeno i “Deadpool 2” je nakon prvog gledanja apsolutno moguće okarakterisati kao izrazito zabavno, duhovito ostvarenje, s bolnim nasiljem, koje je također uobličeno parodijskim ozračjem te nije samo sebi svrha i tek djelomično postoji kako bi se zadovoljila većinska publika željna krvi i odsječenih udova. Već od prvih kadrova, u kojima Deadpool “kreira“ scenu za svoje samoubistvo te za uvertiru pokreće muzičku kutiju sa probodenim Wolverineom, sa zavišću prema njegovoj slavnoj smrti, reditelj nastavka David Leitch (poznat po filmovima “Atomska plavuša” iz 2017. i John Wick iz 2014, koji je navodno režirao pa povukao svoje ime) otvoreno poseže za intertekstualnošću i autoreferencijalnošću, te na koncu stvara gotovo originalno parodijsko “meta“ filmsko ostvarenje.
Dakle, “gotovo“ originalno, iz prostog razloga jer nije riječ o nečemu što već ranije, čak i u Hollywoodu, nije uspješno prezentovano (posljednji primjer su npr. akcijske komedije “21 Jump Street” i “22 Jump Street”), ali ipak s dozom dodatne direktnosti i znatno smanjene političke korektnosti. Naime, za razliku od spomenutog “Jump Streeta” i nekih drugih nasilno parodijskih hollywoodskih ostvarenja (npr. površna filmska “šprdnja“ “Mrak film”), “Deadpool” ismijava apsolutno sve – od Bondove intro-teme (Celine Dion umjesto Adele), preko čuvene scene križanja nogu iz “Sirovih strasti” (“Basic Instinct”, uz još mnoštvo drugih filmskih naslova) vlastitiog scenarija u potpisu Rhetta Reesea, Paula Wernicka i samog Reynoldsa (nekoliko puta opisanog “lijenim“), pa sve do neizmjerno popularnih muzički i filmskih zvijezda (Beyoncé, Brad Pitt, Tom Cruise, Cher…) i na koncu Isusa Krista.
S druge strane, u kreativnoj potrazi za detaljnijom karakterizacijom likova i stabilnijim narativom, autori ovoga ostvarenja su “zaboravili“ ismijati i romantičnu vezu između Wadea i njegove djevojke Vanessae (Morena Baccarin) te njihovo svojevrsno putovanje između svjetova, svojstveno “teškim“ i negledljivim romansama (npr. “Duh”, 1990). Uprkos ovome scenarističkom naporu, film je također ostao uskraćen za dodatnu dramatušku napetost, a s time i akcijsku eksplozivnost (u drugome dijelu), prije svega zbog odricanja od istinskog glavnog negativca koji bi poslužio kao apsolutno utjelovljenje zla i kontrast dobru.
Međutim, ovaj, u historiji prvi film o stripovskom junaku s oznakon “R-rated“, jasno odbija izgradnju klasičnog narativa s centralnim sukobom dobro-zlo, prije svega, jer kreira svijet u kojem ta razlika više ne postoji i u kojem su svijetla i tamna strana postale jedno. Parodirajući američku pop kulturu, ovo ostvarenje se dotiče i vječitih društvenih i historijskih segmenata Amerike, kao što su stvarni i imaginarni rasizam, zlostavljanje djece i uzročno-posljedična i nekontrolisana tinejdžerska agresija te aktuelna globalna anskioznost društva s konstantnom prijetnjom nastanka apsolutnog haosa.
To je svijet današnjice, bolno duhovit, nasilan, vulgaran i svakako originalan.
Naslovna fotografija: TM & 2018 Twentieth Century Fox Film Corporation
