Prije negoli se bacimo na same skladatelje koji su obilježili povijest holivudskog filma što se glazbe tiče, valjalo bi nešto reći i o tome kada se pojavila i što je sve prošla filmska glazba.
Danas o tome možda ne razmišljamo jer se tehnologija razvija nevjerojatno brzo, a film je medij koji je uz nju jako vezan, no davnih je dana zvuk filmu bio stran. Ipak, i u razdoblju nijemog filma (1895-1928/30) velika većina filmskih projekcija bila je popraćena glazbom. Projekciju je najčešće pratio pijanist ili orkestar koji je za vrijeme trajanja filma uživo svirao neku partituru.
Pojavom zvučnog filma, glazba se seli u sam film, a razlikujemo onu popratnu, koja nema izvor u filmskom prizoru i osjeća se dodanom, te onu s izvorom u prizoru, koja se naziva prizornom ili ambijentalnom.
Nagrada Oscar za filmsku glazbu uvedena je 1935. godine i tada su se dodijeljivale nagrade u dvije kategorije, za najbolju originalnu pjesmu i za najbolju originalnu partituru. Iako je kroz vrijeme bilo izmjena u kategorijama, danas se dodjeljuju također dvije nagrade u kategoriji glazbe, za najbolju originalnu pjesmu (song) i partituru (scoring).
S pojavom zvuka i idejom korištenja glazbe u filmu, rodila se i nova profesija, ona filmskog kompozitora.
Većina tadašnjih kompozitora bavila se koncertnom glazbom, a glazba koju su skladali za film bila je uglavnom orkestralna. Jedan od najvažnijih filmskih kompozitora, koji se naziva i ocem filmske glazbe je Max Steiner, koji se proslavio partiturom za “King Konga” 1933. godine. U toj je partituri koristio ono što će kasnijoj filmskoj glazbi postati esencijalno – glazbeni lajtmotiv, temu ili određene instrumente koji se vežu uz likove ili situacije te kasnije ponavljaju u varijacijama (u glazbu ga je uveo Richard Wagner).
Stajner je skladao partiture za oko 200 filmova, a tri je puta osvojio nagradu Oscar. Među najpoznatijim njegovim partiturama ističu se ona za film “Potkazivač” (“The Informer”,1935), “Zameo ih vjetar” (“Gone With the Wind”, 1939), “Blago Sierra Madre” (“The Treasure of the Sierra Madre”, 1948), “Kazablanku” (“Casablanca”, 1942).
Alfred Newman, skladatelj sa devet osvojenih Oscara i čak 45 nominacija te autor jedne od najpoznatijih glazbenih tema produkcijskog studija Twentieth Century Fox, veliko je ime u povijesti filmske glazbe. Tipičan je skladatelj klasičnog Holivuda, a neki od filmova za koje je radio glazbu su “Kako je bila zelena moja dolina” (“How Green Was My Valley”, 1941), “Plodovi gnjeva” (“The Grapes of Wrath”, 1940), “Orkanski visovi” (“Wuthering Heights”, 1939). Podupirao je mlade nadarene glazbenike poput Bernarda Herrmanna, te Jerryja Goldsmitha, stoji u Hrvatskom filmskom leksikonu. Alfred Newman otac je skladatelja Thomasa Newmana (“Američka ljepota”) te Davida Newmana (“Ledeno doba”).
Veliku promjenu u svijetu filmske glazbe označio je film “Tramvaj zvan čežnja” (“A Streetcar Named Desire”, 1951), za koji je glazbu radio Alex North. Napustio je holivudsku tradiciju raskošnih orkestralnih partitura, počeo je skladati za manji ansambl, a u cijelu priču uključio je i džez. Saundtrek “Tramvaja” bio je revolucionaran – ako još niste, preporučujem da ga svakako poslušate – a takvim se pristupom koristio i u nekim drugim partiturama, primjerice filmu “Neprilagođeni” (“The Misfits”, 1961) Johna Houstona, piše Irena Paulus. North je 1986. godine nagrađen specijalnim Oscarom, a važniji filmovi za koje skladao glazbu su “Spartak” (“Spartacus”, 1960), “Smrt trgovačkog putnika” (“Death of a Salesman”, 1951), “Kleopatra” (“Cleopatra”, 1963).
Još jedan skladatelj koji je u svoje partiture uvrstio džez, i to onaj zavodljivi, jeste John Barry, najpoznatiji po radu na filmovima o Jamesu Bondu – na čak 11 njih. Nagrađen je sa pet Oscara, a osim Bonda, ovaj je svestrani i plodni autor radio na filmovima raznolikih žanrova poput “Ponoćnog kauboja” (“Midnight Cowboy”, 1969), za koji je osvojio i Oscara, epskog filma “Moja Afrika” (“Out of Africa”, 1985) te na trileru “Tjelesna strast” (“Body Heat”, 1981).
Bernard Herrmann skladatelj je koji je bio u stanju stvoriti specifični zvuk za svaki film, objašnjava se u filmu “Score: A Film Music Documentary”. Debitirao je u kultnom filmu “Građanin Kane” (“Citizen Kane”) Orsona Wellesa, a najpoznatiji je po svojoj suradnji sa Alfredom Hitchcockom, za čije je filmove često radio famozne glazbene teme. “Psiho” (“Psycho”), “Vrtoglavica” (“Vertigo”), “Sjever-sjeverozapad” (“North by Northwest”) te “Marni” (“Marnie”), neki su od najistančanijih.
Stvarao je “specifičan glazbeni jezik kojim dominiraju kratke fraze, neobične i često bitonalitetne harmonije, izrazita ritmika, brojne disonance i zanimljiva orkestracija“, piše Irena Paulus. Radio je još s Francois Truffautom, a i sa Martinom Scorsesem na filmu “Taksist” (“Taxi Driver”). Herman je nagrađen Oscarom za rad na filmu “Sve što novac može kupiti” (“All That Money Can Buy”,1941) te je jedan od najoriginalnjih i najspecifičnijih skladatelja filmske glazbe.
Jedan od najvećih, ako ne i najveći živući filmski skladatelj, il maestro, Ennio Morricone, kojeg se često naziva i enciklopedijom filmske glazbe, svjetsku je slavu stekao radeći na špageti vesternima koje je stvara Sergio Leone, poput “Dobar, loš, zao” (“The Good, the Bad and the Ugly”), “Za dolar više” (“For a Few Dollars More”) i “Za šaku dolara” (“For a Fistful of Dollars”).
No ovaj se talijanski skladatelj dokazao u širokom dijapazonu filmskih žanrova – “Malena” (“Malèna”, 2000), “Bilo jednom u Americi” (“Once upon a time in America”, 1984), “Cinema Paradiso” (1988)… Njegova glazba osvoja melodijom, ističe se u dokumentarcu “Score: A Film Music Documentary”. Lirika, lirika, povremeno groteska i onda opet lirika, temeljne su oznake Morriconeova glazbenog izraza, piše Irena Paulus.
S maestrom završavamo prvi tekst posvećen kratkom pregledu povijesti filmske glazbe i kompozitora koji su je obilježili i pomaknuli korak naprijed. Sljedeći tekst započet ćemo skladateljima koji su itekako znali što rade, ali to nisu htjeli raditi kao što su to činili skladatelji prije njih. Ponovno, razvojem tehnologije koja utječe na glazbeni i filmski medij, ali i apetit publike, situacija se opet nepobitno mijenja, a s njom i filmska glazba.
Napomena: Izvori korišteni za tekst: Hrvatski filmski leksikon, Know the Score: A Brief History of Film Music (https://www.filmindependent.org/blog/know-score-brief-history-film-music/), film Score: A Film Music Documentary, knjiga Irene Paulus, Brainstorming – zapisi o filmskoj glazbi (2002).
Naslovna fotografija: HQuality / Shutterstock.com
