Nitko nije vjerovao da će film uopće biti snimljen, a kamoli da će doživjeti grandiozan uspjeh i ostaviti neizbrisiv trag, ne samo u filmskoj već i svjetskoj kulturnoj povijesti.
Potraga za idealnom glumicom koja će utjeloviti jednu od najpoznatijih književnih (anti)junakinja trajala je gotovo dvije godine, a mijenjali su se redatelji, tehničari, glumačka ekipa. Bilo je gotovo nemoguće uvjeriti glumce da pristanu raditi na filmu – korištene su metode kojih bi se i današnji Hollywood posramio, a na setu su svi svi doživjeli barem po jedan mali ili nešto veći živčani slom. Drugačijeg puta nema kada se pokušava stvoriti najveći film u povijesti i kad iza njega stoji producent koji ne pristaje na ništa manje od čistog savršenstva kako bi svoju viziju pretvorio u stvarnost.
Riječ je filmu “Zameo ih vjetar” (“Gone with the Wind”, kod nas poznat i kao “Prohujalo sa vihorom”, op.ur) i da, David O'Selznick uspio je stvoriti jedan od najvećih filmova svih vremena, napravljen prema jednako tako velikom američkom romanu Margaret Mitchell.
Autorica je ovaj epski roman sa više od tisuću stranica pisala deset godina, a za njega je nagrađena i Pulitzerovom nagradom. Jedini je to roman koji je Mitchell napisala, no bio je sasvim dovoljan da prodrma ljestvicu bestselera – u prvih šest mjeseci prodala je milijun primjeraka, knjiga je prevedena na 27 jezika i izdana u 38 zemalja svijeta, a svake se godine proda oko 250 tisuća primjeraka.
Vivien Leigh bila je prva Britanka koja je dobila Oscara za glavnu žensku ulogu u filmu Zameo ih vjetar, a Hattie McDaniel, koja je igrala njenu vjernu Mammy, bila je prva crnkinja koja je dobila tu nagradu.
Priča o američkom građanskom ratu, raspadu jedne i rađanju nove civilizacije ne bi bila tako efektna i prijelomna da priču ne nosi nezaboravljiv lik jedne žene. Scarlett O’ Hara otvara roman kao tvrdoglava, inatljiva južnjačka ljepotica sa samo jednom brigom na svijetu – kako osvojiti Ashleya Wilkesa, muškarca u kojeg se zaljubila ili je barem tako mislila. Dolaskom rata njen se svijet mijenja iz temelja i Scarlett je primorana izvući iz sebe snagu kako bi spasila živu glavu, ali i pomogla svojoj obitelji, uz malu pomoć šarmantnog, ali pomalo sirovog Rhetta Butlera.
Ona nije tipična junakinja, nježna južnjačka dama koja pokorno slijedi pravila i sluša muškarce oko nje. Scarlett O'Hara inteligentna je, sposobna, katkad manipulativna i razmažena, ali žena koja stvari preuzima u svoje ruke i uspješno riješava izazove koji se stavljaju pred nju. Zavodljiva je i plaha, samopouzdana i ranjiva, odlučna u tome da dobije ono što želi – baš poput glumice koja joj je udahnula život na ekranu, Vivien Leigh.
“Jednog dana udat ću se za Laurencea Oliviera“
Vivien Leigh, pravog imena Vivian Hartley, rodila se 1913. u Indiji, gdje su njezini roditelji, po podrijetlu Englezi, živjeli i radili. Ubrzo je upisana u katolički internat blizu Londona, a nakon škole je putovala i s roditeljima upoznavala svijet.
Oduvijek je znala da želi biti glumica, već se od ranih dana zaljubila u recitiranje i izvedbu, a kada se sa samo 18 godina udala za svog prvog supruga Herberta Leigha Holmana te dobila kćerku Suzanne, Vivien je shvatila da joj obiteljski život neće biti dovoljan. Unutar nje postojao je neki poriv i san za glumačkom karijerom – pohađala je glumačku školu, a ubrzo nakon napustila je supruga i kćer kako bi se posvetila glumi, ali i svojoj novoj ljubavi, Laurenceu Olivieru.
Olivier je bio poznati kazališni glumac i veliko ime svoga vremena, no također je bio oženjen, sa djetetom na putu. Je li Laurence došao njoj u garderobu nakon izvedbe kazališne predstave ili ona njemu – različiti izvori različito tvrde – nije ni bitno, jer od trenutka kada su se susreli bilo je jasno da neće moći zaboraviti jedno drugo.
Nakon tog susreta, Vivien je rekla svom prijatelju: “Jednog dana udat ću se za tog čovjeka“, na što joj je on odgovorio: “Ali ti si već udana“.
Da, oboje su bili u braku, no afera je bila neizbježna, a buknula je 1936. na snimanju filma “The Fire of England”. Bila je to zbilja velika ljubav, puno više od one temeljene samo na užitcima tijela. Oboje su bili strastveni oko svojih glumačkih karijera, ali i jedno oko drugoga – često su to spajali igrajući zajedno velike ljubavnike poput Romea i Julije, Antonija i Kleopatre. Kada su zbog posla bili odvojeni, pisali su si strastvena pisma kroz koja možemo svjedočiti tome da ni jedno ni drugo nisu znali kakva je to povezanost koju osjećaju jedno za drugo. Ipak, nakon 20 godina, uvelike zbog Vivienine mentalne bolesti, veza je puknula i veliki se glumački par, čija je skandalozna veza tresla Hollywood, razveo.
Vivien je, naime, patila od bipolarnog poremećaja, koji karakteriziraju razdoblja duboke depresije i razdoblja maničnih napadaja. U jednom periodu mislila je da može sve, a u drugom je bila gotovo pa suicidalna. Medicina vezana uz mentalno zdravlje tada je bila u eksperimentalnoj fazi i za svoju bolest Vivien nije mogla dobiti adekvatni tretman koji bi joj omogućio da funkcionira bolje.
Pitanje je bi li Vivien mogla tako život utjeloviti likove poput Scarlett O'Hare i Blanche DuBois (A Streetcar Named Desire, 1951), za koje je dobila i Oscara, da nije i sama imala tako kompleksnu ličnost i borila se sa vlastitim demonima, napominje jedan od sugovornika na dokumentarnom filmu o Vivien Leigh.
Također, za razliku od danas, govoriti o mentalnim bolestima bio je veliki tabu. Glumica se bojala da joj ta informacija ne uništi karijeru. No unatoč krhkom mentalnom, ali i fizičkom zdravlju (preboljela je tuberkulozu), zahvaljujući svom profesionalizmu, upornosti i Laurenceovoj potpori, Vivien Leigh radila je do kraja.
“Ona je sve o čemu sam sanjao, sad kad bi još samo znala glumiti“
Vivienina karijera dobila je uzlet nakon predstave “The Mask of Virtue”, 1935. godine. Kroz godinu dana, dobila je ugovor s redateljem Alexandreom Kordom na 50 tisuća dolara i spremala se napustiti svoj obiteljski život. Njezina se kazališna i filmska karijera razvijala, a svoj je vrhunac doživjela sa ulogom Scarlett O'Hare u “Zameo ih vjetar”.
Vivien Leigh bila je lijepa, strastvena, izrazito šarmantna i jako ambiciozna. Iako je ponekad sumnjala u svoj talent, dobro je znala što želi i nije prihvaćala ništa manje. Kad je 1938. Laurence Olivier dobio ulogu Heatcliffa u “Orkanskim visovima” (“Wulthering Heights”), njoj su ponudili sporednu ulogu Isabelle, no Vivien nije pristala.
“Bit će Cathy ili ništa“, rekla je engleska glumica redatelju Williamu Wyleru, koji joj je rekao da u ovoj fazi njezine karijere, kad je gotovo nepoznata Hollywoodu, neće moći dobiti ništa bolje.
A onda je dobila Scarlett O'Haru.
Oko 1400 glumica borilo se za tu ulogu kroz dvije godine. Selznick je isprva htio južnjakinju – natjerao je svoju ekipu da putuje jugom u potrazi za onom pravom, no nakon bezbroj pokušaja, shvatio je da je tamo neće naći. Audicije su se otvorile, a svaki je filmski studio htio da njegova glumica igra Scarlett. Za ulogu se se borila velika holivudska imena poput Bette Davis, Paulette Goddard, koja je bila i najbliže ulozi, Katherine Hepburn, no Selznick nije htio da već izgrađeno ime pojede njegovu Scarlett – znao je točno što traži, a sve je našao upravo u Vivien Leigh.
Snimanje je već počelo, i to dotad neviđene scene koja prikazuje Atlantu u požaru, za koju su bile korištene sve technicolor kamere koje je Hollywood posjedovao, a Selznick još uvijek nije imao svoju Scarlett. Onda je čuo svog brata, glumačkog agenta, kako izgovara čarobne riječi: “Upoznaj svoju Scarlett O'Haru“.
Pored njega je stajala Vivien Leigh, sa crnim šeširom na glavi i smiješkom kojem nitko nije mogao odoljeti.
“Sve je što sam tražio, još samo kada bi znala glumiti“, rekao je Selznick, a ubrzo se i uvjerio da je Leigh puno više od lijepog lica.
Nakon silnih probi kostima, šminke, uređenja scena, izmjena i promjena, započelo je snimanje filma koje je za Vivien trajalo 121 dan. Radila je šest dana u tjednu, po 16 sati na dan i stalno je bilo isrpljena. No njena je plaća iznosila samo oko 30 tisuća dolara dok je ona Clarka Gablea, koji je tumačio famoznog i zloglasnog Rhetta Butlera, iznosila oko 120 tisuća dolara, iako je imao skoro duplo manje radnih dana.
Da bi dobili “kralja Hollywoda“, Clarkea Gablea, za ulogu Rhetta Butlera, holivudski su producenti ponudili njegovoj tadašnjoj ženi pola milijuna dolara kako bi mu potpisala razvod koji je Gable trebao dobiti da se može oženiti s Carol Lombard, u koju je bio ludo zaljubljen. Gable nije htio igrati u filmu jer mu se činio previše ženskastim – priču nosi Scarlett O'Hara, a Butler je samo njen partner – no ovu ponudu nije mogao odbiti.
Ipak, Leigh je izdržala i nemoguće uvjete na setu, Selznickovo picajzliranje, promjenu redatelja, od kojih koj je najdraži bio George Cukor, te sumnje o tome hoće li ovaj film doživjeti katastrofu epskih razmjera. Epski svakako jest ispao i ostao, ali ne u katastrofičnom, već grandioznom smislu.
Ono u što je malo tko vjerovao, 15. prosinca 1939, sa premijerom u Atlanti, filmsko dijete porođeno u teškim mukama, doživjelo je ogroman uspjeh. U prvih pet mjeseci, film je zaradio 20 milijuna dolara, a fotografije i zanimljivosti iz filma krasile su naslovnice časopisa svugdje u svijetu.
“Gone With the Wind” postao je i ostao jedan od najvećih i najznačajnijih filmova ikad snimljenih (nagrađen sa 10 Oscara), a Rhett Butler i Scarlett O'Hara slove kao jedan od najpoznatijih ljubavnih parova na engleskom govornom području, bok uz bok Romeu i Juliji. Nitko nije mislio da će priča o “kučki i kopiletu“ biti zanimljiva gledateljima, no svako gledanje tog klasika veže nas još više uz sudbine njegovih junaka i njihove maestralne glumačke izvedbe.
No više od same ljubavne priče, “Zameo ih vjetar” priča je o opstanku, o snazi koja se javlja i u najmračnjim vremena – točno ono što je na pragu Drugog svjetskog rata, kada je film izašao, trebalo ljudima. Priča čiji je simbol bio i ostao lik jedne žene, možda veće i od samog romana i filma.
Scarlett O'Hara predstavlja snagu i žilavost potrebnu da se preživi u teškim vremenima i izbore bitke naizgled izgubljene. Zahvaljujući njoj i britkom peru Margaret Mitchell, i u najcrnjim periodima podsjećamo se da sutra zbilja jest novi dan.
Naslovna fotografija: Letterboxd.com
