Muzika i ljubav. I jedno i drugo postoje odvojeno, kao beskrajni univerzumi mašte, kreativnosti i različitih osjećanja.
Međutim, teško možemo razdvojiti muziku od ljubavi, kao i ljubav od muzike. U pjesmi nema života ako nije uložena makar kapljica ljubavi. U ljubavi ne postoji život ako ne postoji makar jedna nota koja će začiniti osjećanja. Pored borbe u ljubavnom životu, muziku kao glavno oružje koristimo tokom čitavog života – i u momentima kada smo na vrhu svijeta, ali i kada smo na njegovom dnu.
Muzika i ljubav, zajedničku tačku su našli u sedmoj umjetnosti u žanru mjuzikla. Očigledno je da se upravo ti klasični mjuzikli, prilagođeni modernijim vremenima, sve više vraćaju u modu, jer je staro ponovo u modi! Rame uz rame, bitku na pozornici su nedavno vodili Šazelov (Damien Chazelle) “La La Land” i Karnijev (John Carney) “Sing Street”. Jedini problem jeste što su Sebastian i Mia otplesali na dodjelu Oskara (zasluženo i bez ikakve sumnje), a Kozmo i Rafina ostali velikim dijelom zaboravljeni (nezasluženo i bez ikakve sumnje). Sada je trenutak da pod scenski reflektor ponovo nastupi “Sing Street”.
Mjuzikli nas vode u melodični, rasplesani i raspjevani, šaroliki svijet, gdje gubimo osjećaj za stvarnost dok posmatramo gotovo nadrealan utopijski razvoj radnje i svojih heroja. Mjuzikli nam dopuštaju da sanjamo otvorenih očiju, sa velikim osmijehom i ponekom suzom na licu. Zbog toga ih i volimo.
Džon Karni, poznat po filmovima “Jednom” (“Once”) i “Pjesma koja ljubav znači” (“Begin Again”), koji pripadaju već spomenutom žanru, nedavno se vratio svojim jednostavnim, ali nezaboravnim remek-djelom po imenu “Sing Street”. Šta je novo u odnosu na njegova prethodna ostvarenja? Ljubav koju posvećuje svakoj sceni, sve bolja muzička paleta koju bira za svoje filmove, kostimografija, ambijent tokom gledanja? Teško je procijeniti.
Karni nema obavezu da bilo šta dokaže o svom režiserskom umijeću i poznavanju filma. Ako ste do sada izbjegavali “Sing Street” zbog toga što je to najnovija kopija kopije ili iz nekih drugih razloga, vrijeme je da ispravite grešku.
Odlazimo u osamdesete godine prošlog stoljeća, u dosadni i besperspektivni Dublin. Stanovnici Irske svakodnevno odlaze trajektima u London, prosto sa koferom i bez novca, kako bi ostvarili svoje snove na susjednom otoku. Ekonomska kriza počinje uticati i na Konora (Ferdija Volš-Pilo (Ferdia Walsh-Peelo) i na njegove roditelje, koji ga zbog manjka novca, prebacuju u besplatnu državnu školu. Razočaran i nemoćan da utiče na takvu odluku, njegov život se već od prvog dana mijenja iz korijena. Ovo je jedna od onih škola gdje je fizičko i psihičko nasilje apsolutno dozvoljeno, ali postoji pravilo da su dozvoljene samo crne cipele, jer ipak, mora postojati neki red. Nakon zanimljivog susreta sa nasilnikom Berijem (Ijan Keni (Ian Kenny) i udarca u glavu, Konor upoznaje Derena (Ben Karolan (Ben Carolan), svog prvog prijatelja. Na izlazu iz školskog dvorišta, Konor ostaje očaran misterioznom Rafinom (Lusi Bojnton (Lucy Boynton), i odlučuje se na prvi korak. Rafina sebe predstavlja kao model, pa je on poziva da glumi u spotu njegovog benda. Na (ne)sreću, ona pristaje, a jedini problem jeste to što bend kao ni njihova muzika, uopšte ne postoje. Slijedi munjevito formiranje benda, komponovanje pjesama, režiranje spotova i osvajanje Rafine. Kako bi pobjegao od okrutnog okruženja, Konor koristi ljubav prema Rafini i ljubav prema muzici kako bi otkrio sebe i izvukao najbolje od situacije u kojoj se nalazi.
Može se reći da se radnja primarno okreće oko Konora i Rafine, ali ćete gledanjem shvatiti, da su filmom obuhvaćene i „ozbiljnije“ teme, poput adolescentnog traganja za smislom života i potragom za nečim što će vas zaštiti od okoline u kojoj živite. Naravno glavni alat za emotivno čišćenje i bijeg u savršenstvo, jeste upravo muzika.
Sredinom osamdesetih godina, kada su sintisajzeri vodili glavnu ulogu u svijetu muzike i kada je pop preuzimao svjetsku scenu, istovremeno su muzički spotovi vladali televizijskim programima i postajali neophodna prateća sredstva za muziku. “Sing Street” direktno odaje počast velikanima osamdesetih kao što su The Cure, The Clash, Gary Clark ili pak Duran Duran. Sve je rečeno kada Konorov brat, Brendan (DŽek Rejnor (Jack Reynor), sa oduševljenjem govori o svojoj kolekciji ploča i sa euforijom objašnjava baš dionicu iz numere “Rio” od Duran Duran. Tako će Brendan imati odličnu ulogu učitelja u muzičkom pravcu benda jednostavnog imena, “Sing Street”. Suvišno je govoriti o saundtreku, jer ne postoji način da se opiše kvalitet i različitost pjesama koje su pisane i snimljene posebno za film. Sam bend kroz kostimografiju, a tako i muziku, prolazi određene faze, tragajući za onim što će im konačno odgovarati. Nazivajući sebe „futuristom“, Konor od Rafine dobija umjetničko ime Kozmo. Glavni umovi iza svih hitova jesu upravo Kozmo i multitalentovani Emon (Mark Mekena (Mark McKenna). Scene u kojima njih dvojica stvaraju pjesme su odlične. Emon konstantno ispituje Konora o tekstovima koje je pisao, tražeći od njega da mu objasni simboliku svog stvaralaštva, tjerajući ga na taj način da bolje shvati sam sebe. Konor tekstovima i muzikom čisti svoj um, bilo da govori o porodičnim svađama ili o ljubavnim problemima.
Dijelovi koji nisu ispunjeni melodijom ispričani su pojedinim detaljima i jednostavnim dijalozima koji ipak mogu puno toga reći. Nažalost, ostale ličnosti iz benda nemaju toliko razrađene pozadinske priče i njihova karakterizacija se ne može porediti sa našim glavnim herojima, ali uprkos tome, brzo su se našli u našim srcima. Iako nemaju mnogo dijaloga ili scena u kojima su dominantni, humorom i unikatnim načinom na koji smo upoznati sa njima, ipak ćemo ih dugo pamtiti.
Glavnu tematiku ovdje vodi problematično odrastanje i pitanje koje korake za budućnost napraviti u okolini koja ne osigurava pobjedu. Primjer za to jeste upravo Brendan, koji je nekada uživao u svom djetinjstvu, prije nego što je upao u začarani krug i pretvorio se u besposlenog stonera sa izgubljenim snovima i nadom za bolju budućnost. Ljubavni odnos između Kozma i Rafine također nije savršen, tu postoje i usponi i padovi. Rafina sa problematičnim životom, svoj spas i svijetlu tačku će pronaći u mlađem pjevaču, koji je spreman dati sve od sebe da je osvoji. Njihov odnos će nam povremeno grijati srce, a zatim ga razbiti na djeliće.
“Sing Street”, baš kao i “La La Land”, možemo gledati do kraja života, i on će svaki put postajati sve bolji i bolji. Njihove priče i radnje su različite, ali “Sing Street” nimalo ne zaostaje po kvaliteti, ambijentu, saundtreku, kostimima ili humoru. Ovo nije najnovija kopija kopije, već osvježenje za žanr mjuzikla i za publiku koja uživa u coming-of-age, ljubavnim, humorističnim i filmovima ispunjenim dobrom muzikom i pozitivnim osjećanjima. Pored toga, ne treba zaboraviti ni odličnu i simpatičnu glumu mlađih glumaca, a ujedno i poruku koju nam film pjesmom šalje.
“Sing Street” će vas natjerati da se osjećate odlično i ispuniti vaše tijelo pozitivnom energijom, bez obzira da li to želite ili ne.
Naslovna fotografija: YouTube screenshot
