Šta je parola našeg vremena? Koja pjesma je pjesma naše generacije?
U ime svih nas iz osamdeset i neke… za zakletvu čemu je ko spjevao koji tačno stih?
“Mi nemamo svoj Veliki rat. Nemamo svoju Veliku depresiju. Naš veliki rat je spiritualni rat. Naša velika depresija su naši životi”, izdeklamovao je svojevremeno Bred Pit (Brad Pitt) prisutnim članovima “Borilačkog kluba” (“Fight Club”) u filmu posvećenom jednoj izgubljenoj generaciji.
Ne vrijedi baš isto za naše generacije iz osamdeset i neke. Mi smo imali svoj mali, lokalni rat, neki od nas i dva, i nekoliko malih, domaćinskih depresija. Možda zato u sebi nosimo više bijesa i gorčine od Pitovog Tajlera Durdena, toliko da su za njih skriveni podrumi oronulih barova suviše tijesni, pa ih izbacujemo po ulicama, noćnim klubovima, stadionima…
No, šta je danas sa onima koji su imali sve to? I velike ratove, i velike depresije, i velike pobjede nad njima?
O njima progovaraju Olga Dimitrijević i Aleksandra Milavić Dejvis kroz predstavu “Moja ti”, prva kao autorka njenog teksta, a druga kao rediteljka. Usput progovaraju i o mnogo čemu drugom, ali tako umilnim i toplim glasom da njegova puna snaga odjekuje tek nakon što predstava uveliko završi.
Komad Ateljea 212 i Sterijinog pozorja izveden je u Banjoj Luci drugog dana XXI Teatar festa Petar Kočić, sa tri žive ikone balkanskog glumišta u glavnim ulogama. Svetlana-Ceca Bojković, Tanja Bošković i Gorica Popović igraju tri gospođe (u punom smislu ove riječi) u poznim godinama, i uz mnogo humora i lakoće oslikavaju sudbine koje su im odredili muškarci u njihovoj blizini – oni koji su vodili njihovu državu, oni koji su je pretvorili u ruševinu i oni koji sada sa te ruine odnose kamen po kamen.
Iako je fokus predstave na bici “tri lude babe”, kakvima nazivaju svoje likove, sa posljedicama sudara jučerašnjeg i današnjeg sistema vrijednosti te zaostavštinama starog i mutacijama novog patrijarhata, jedna podtema možda ostavlja još jači utisak. Činjenica da su na prvoj liniji te bitke “lude babe”, nošene sjećanjima na pobjede iz mladosti, u ritmu zaboravljenih koračnica, bez pardona prema bilo kome.
Dok se na sceni vijori zavjesa umjesto zastave, a one uglas pjevaju “po šumama i gorama naše zemlje ponosne idu čete ludih baba, slavu borbe pronose”, time udaraju verbalnu šamarčinu svima nama iz osamdeset i neke, koji sjedimo i gledamo ih. Jer upravo su “lude babe” i njihove djedice u prvom redu kada treba protestovati protiv poskupljenja, tražiti pravdu za ubijenu djecu, u TV kameru sasuti mišljenje o radu vlade… Prvi u redu da urade ono što bi trebalo da radimo mi.
Bilo da tamo stižu u trku i uz poneki kolut unaprijed, kako to čini neuništiva Tanja, sitnim brzim koracima kao Gorica ili visoko uzdignute glave poput Cece (Bojković, da se razumijemo), te “lude starine” i dalje su najzajebaniji dio našeg društva. Ti ponosni borci iz doba NOB-a i njihovi potomci što su se oko kuće igrali Prleta i Tihog i dalje su najrevolucionarniji, najhrabriji i najsanjarskiji dio našeg društva, uprkos pogurenim ramenima i protezama koje žuljaju. I ta činjenica, toliko grandiozna i zadivljujuća za njihove generacije, istovremeno je duboko poražavajuća i još dublje sramotna za naše.
Jer mi iz osamdeset i neke, malodušni od svojih malih poraza, malih ratova i malih depresija, sjedimo u svojim malim, iznajmljenim stanovima i gledamo nove desante te gerijatrijske gerile putem svojih malih ekrana. I u sebi mislimo, pa i naglas promrmljamo: “Bože, ludih baba, one misle da se nešto promijeniti može”.
A u stvari ne može, znamo mi da ne može i ne vrijedi pokušavati. Istina, nismo ni pokušavali, ali posljednji put kad neko jeste, neke generacije od prije 15-20 godina, nisu uspjeli, i što bi se sad cimali i mi bezveze? Što se i te lude babe ne smire već jednom, ovako sam nervozu unose?!
Nervira njihova svadljivost u banci, dok čekamo u redu iza njih za novi brzi kredit. Iznervira njihovo lagano geganje po zakrčenim trotoarima na putu do glavnog trga, a ekipa nas već čeka u kafani. I posebno nervira to njihovo stalno kukanje šta im smeta, ta galama o tome šta sve oko nas ne valja, to glasno vikanje nekih zahtjeva, parola, ultimatuma… I to opet po tim trgovima, ulicama, pred vladama i skupštinama, k'o da za to ne postoje Twitter i heštegovi, ako već moraš da budeš k'o neka baba i uzaludno pametuješ o politici.
Zašto te lude babe narušavaju posmrtnu tišinu i mir generacije čija je jedina parola ona koja se ne uzvikuje, već šapuće – “tiše, bolan, čuće te neko”? Čemu njihovo mantranje jednih te istih izlizalih stihova o šipčenju šumama, pobjedama na rijekama i promjeni svijeta, kad smo se lijepo navikli na radijske hitove sa rokom trajanja od jednog ljeta? Zašto bi u ime svih nas iz osamdeset i neke govorile one, kad smo se fino prećutno (a kako drugačije!) dogovorili da ne govori niko?!
No, džaba, dok ne pomru, one neće stati. To pobijedilo Hitlera, pa umislilo da može i lokalnog guzonju. Ludo, pa to ti je, moja ti…
P.S. Dan nakon “Moja ti”, na Teatar festu je izvedena predstava “Anika i njena vremena”, u koprodukciji Srpskog narodnog pozorišta Novi Sad i Beo Arta. Mlačkast komad inspirisan Andrićem, u kojem glavne uloge neuvjerljivo nose mladi glumci, sa Anikom, ako je vjerovati internetu, rođenom 1987. godine. Neki se dokazi sami izvedu.
Naslovna fotografija: Atelje 212
Izvor: LolaMagazin.com
