Hrabrost je imperativ pozorišta. Moglo bi se reći da je ona ključ svake umjetnosti, ali za pozorište to važi više nego za bilo koju drugu.
Ono je tu, doslovno nadohvat ruke svoje publike, zarobljene u dubokom mraku na čas, dva, tri tokom kojih i pozorište i publika imaju samo dva moguća opipljiva ishoda pred sobom – da otjeraju jedno drugo ili da utiču jedno na drugo. Količina hrabrosti ugrađene u temelje predstave neposredno odlučuje o tome da li će se desiti ijedan od njih ili, pak, onaj treći ishod, najgori od svih, da se pozorište i publika raziđu u ravnodušnosti, kao da su za tih čas, dva, tri popili mlačkastu kafu i porazgovarali o sedmičnom horoskopu i uticaju vremena na kostobolju.
Ugrubo govoreći, ta pozorišna hrabrost ogleda se u licu i maski, ondnosno hrabrosti u izboru teme kojom se predstava bavi i hrabrosti u načinu na koju tu temu postavlja na scenu. Primjere oba ova pojavna oblika vidjeli smo prethodnih dana na XXI Teatar festu Petar Koćić u Narodnom pozorištu Republike Srpske.
“Korešpodencija” beogradskog Zvezdara teatra zasnovana je na hrabrosti reditelja. Daleko od toga da univerzalna tema poslovnog smutljaštva u vječito zamućenim balkanskim vodama, koju je Borislav Mihajlović Mihiz oblikovao iz antologijskog “Zlatnog runa” svog imenjaka Pekića, nije i danas jednako aktuelna kapisla za promišljanje. No, odluka Gorčina Stojanovića da radi sa samo jednom, raskošnom, ali jednostavnom scenografijom i da na sceni skoro sve vrijeme drži čitavu glumačku postavu je ono što je zaista obilježilo “Korešpodenciju”.
Hrabar je to potez u “epohi skrolovanja”, kada je dinamika ustoličena kao hljeb nasušni, a posebno u slučaju kada ste svjesni da će imena poput Anice Dobre, Branislava Lečića i Slavka Štimca u pozorišnu salu privući i one koji nisu redovni gosti u njoj. Ipak, upravo je prisustvo ovakvih glumačkih veličina na pozornici jedini način na koji ovakav komad može da funkcioniše, i to funkcioniše veoma dobro.
Ne bi se svi usaglasili sa ovom ocjenom, jer su mrak Narodnog pozorišta svako malo obasjavala svjetla mobilnih displeja u vlasništvu onih koji su svoju dozu dinamike ipak potražili u skrolovanju. Rekoše mi da je bilo i onih koji su doslovno zaspali u nekim dionicama. Ne čudi, zaista, jer Stojanovićeva “Korešpodencija” traži fokus na svaku genijalno sročenu repliku i svaki mimički pokret osobe koja je izgovara kako bi se doživjela njena specifična (ne)dinamika, a nije svako raspoložen za to.
Voljeli ovaj old school pristup ili ne, “Korešpodencija”, sa svojim lijepim kostimima i Lečićevim impozantnim brčinama, istinska je demonstracija glumačke i literarne sile umjetnika stasalih u 20. vijeku, pa makar i ne bila po ukusu svakoga kome je 21. bliže srcu.
Sa druge strane, “Ustav Republike Hrvatske”, izveden dva dana ranije, akcenat stavlja na tu drugu, tematsku vrstu hrabrosti i pitanja koja su iz 20. prenesena u 21. vijek. Nakon što je film Rajka Grlića postao jedan od najuspješnijih regionalnih naslova u ovoj deceniji, Satiričko kazalište Kerempuh je odlučilo da Vjeka Kralja i Antu Samardžića dovede i na daske.
Nikada nije jednostavno dramatizovati jedno popularno aktuelno djelo, posebno ono koje je već vizualizovano kroz film, ali je reditelj Vinko Brešan u tome zaista uspio. Još je veći teret bio na Borku Periću, kojem, bez obzira na njegove lične kvalitete, sigurno nije bilo jednostavno da preuzme palicu od genijalnog Nebojše Glogovca, čiji je Vjeko, kako je to već život udesio, bio njegova posljednja velika uloga na filmu, što joj daje posebnu konotaciju.
Perićev Vjeko je dovoljno drugačiji od Glogovčevog, bliže uvriježenom prikazu homoseksualca, ali nikada ne zapadajući u karikaturu, čime istovremeno odaje omaž Glogovčevom radu i izdvaja svoj od njegovog nasljeđa. Jednako se i Brešan odnosi prema Grliću, iskorištavajući prednosti pozorišta u odnosu na film za stvaranje tih sitnih-bitnih razlika, poput simboličke zajedničke scenografije u kojoj dva stana dijele nepostojeći zidovi.
Iako je scenario Grlića i Ante Tomića u startu postavljen tako da likove oblikuje u pravcu ekstrema, na ivici realnog, u pozorištu oni funkcionišu možda i bolje nego na filmu. Lakoća pristupa mnogim vrlo ozbiljnim temama ne oduzima skoro ništa njihovoj ozbiljnosti, već, kao po receptu Meri Popins, omogućava da gorak lijek lakše siđe niz grlo. A nema veće gorčine za jedno savremeno društvo od mrtvih slova u sopstvenom ustavu.
“Kada čujem da se pominje ustav, kažem odmah: ‘Opet smo ga, dakle, najebali'”, parafraza je po sjećanju jedne replike iz “Korešpodencije”, jedinog detalja koji uvezuje ova dva komada. Jedinog uz tu sitnicu zvanu hrabrost.
Naslovna fotografija: Nikola Vukelić / Zvezdara teatar
