Dočekali smo premijeru “Ocean's 8”, filma u kom su žene dobile osam glavnih uloga i koji već sada obara rekorde u broju prodanih karata u biskopima širom svijeta.
Glumačku postavu čini osam nevjerovatno talentovanih i uspješnih žena, a kasting menadžer je toliko dobro obavio posao da su se u toj grupi našli i jedna Indijka, jedna Azijatkinja i jedna Afro-Amerikanka, ali ipak priču predvode bijelkinje, jer bi univerzum vjerovatno implodirao da je bilo kako drugačije. Međutim, mnogo normi raznovrsnosti je zadovoljeno, što je definitivno potez za svaku pohvalu.
Ipak, ne bi meni đavo dao mira da se bar malo ne pobunim. Rekli bi u narodu: zakeralo.
U potpunosti prihvatam titulu zakerala i svjesna sam da je ovo zakeranje, kao što sam svjesna i činjenice da mi se mnogo dopada glagol zakerati.
U čemu je sad problem, ženska glavo?
Problem ove ženske glave je u tome što su iste te ženske glave magična mjesta prepuna svojih priča i u potpunosti sposobna da ih ispričaju, realizuju, prenesu, dočaraju i sve što ide sa tim. Zašto ih onda ograničavamo i smještamo u kalupe, uslovno rečeno, muških priča?
Budimo realni, nema toga šta žena ne može namaštati. Od onih stereotipnih, da izmisli problem tamo gdje ga nema, preko toga da napravi gozbu od dvije namirnice, magije koja je pravilno podizanje budućih generacija, pa sve do hardkor superžena koje su spasavale kraljevstva i države, vodile i pobjeđivale ratove. U svim tim pomenutim, ispričanim i zaboravljenim temama, mi se uhvatimo priče koja je reciklaža ionako mediokritetnog ostvarenja dvijehiljaditih.
Znam, zakeram! “Ocean's 8” predstavlja žene kao sposobna bića koja se udruže da izvedu veoma rizičnu pljačku. Svaka ima svoju specijalnost i svaka je u tome što radi među najboljima. Fantastično je i što se promoviše timski rad osoba ženskog pola, jer svi znamo da iz nekog razloga žene još uvijek vjeruju u onu priču (koju su nam davno prodali) da smo jedna drugoj najveći neprijatelj. Zaista ne želim da napadam ostvarenje koje je zasigurno neki vid napretka, ali isto tako ne mogu da ga hvalim isključivo zato što su glavni likovi žene, naročito zato što mi u isto vrijeme pada na pamet toliko ženskih likova koji zaslužuju mnogo više pažnje.
Treba nam više likova poput Lizbet Salander (da, tekst je dijelom inspirisan trejlerom za novi dio “The Girl With the Bla Bla”), o kojoj je napisana čitava serija romana u kojima se njen lik razvija i prikazuje sa svim manama i vrlinama. Likova poput Arje, pa i čak Sanse Stark, koje su evoluirale od djevojčica koje ne znaju šta hoće, do žena koje će uraditi sve da zaštite svoju porodicu i svoj narod. Onih poput Imperatorke Furioze koja je spremna žrtvovati svoj život da spasi druge, bez obzira na ispraznost “Pobješnjelog Maksa” (“Mad Max”).
Inteligentnih, duhovitih, snalažljivih i intuitivnih poput Hermione Grejndžer, Nensi Dru, Lare Kroft ili En Širli. Ponosnih, prkosnih i drugačijih poput Džejn Er, Džo Marč ili Elizabet Benet. Hrabrih i odvažnih poput Leje Organe, Jovajne, Meride i Moane (ili Vajane, kako vam draže). Onih koje nikada nisu postojale poput Triniti, Storm, Lilu i Selin, ili onih o kojima smo čitali u svojim knjigama istorije, poput Jovanke Orleanke (Jeanne d'Arc), Melbe Bils (Melba Beals) ili Roze Parks (Rosa Parks).
Ovo je samo dvadesetak imena koja su mi pala na pamet u ovom trenutku, a ima ih nebrojeno više. Neki od ovih likova su izmišljeni, namaštani i nerealni, dok su drugi stvarne osobe sa svojim fenomenalnim pričama i djelima.
Zakeralo ću biti dok ne budemo imali više filmova sa ovakvim likovima!
Možda pretjerujem, ali nekako mi sve to sa “Okeanovih osam” liči na ono kako bi izgledalo da žene mogu samo da obrade pjesme muških autora, a da ne mogu da stvore svoje autorske. Bila bi to lijepa muzika bez sumnje, ali bi svijet muzike bio neuporedivo siromašniji.
Naslovna fotografija: Warner Bros. Pictures
