Glazba je bila neizostavni dio filma još od njegovog nijemog razdoblja, a kako je vrijeme odmicalo i njena se funkcija i sadržina mijenjala usporedo sa samim filmskim medijem. Od orkestralne glazbe klasičnog Hollywooda preko smanjenja izvođačkog ansamla i korištenja jazza u filmskim partiturama do eksperimentiranja s korištenjem instrumenata i pojave elektronskog zvuka. U ovom tekstu nastavljamo priču o najpoznatijim holivudskim filmskim kompozitorima, onima koji su filmsku glazbu odveli korak naprijed – čudotvorcima te najapstraktnije od svih umjetnosti koji, u vrlo kratkim rokovima, obogaćuju film i naš podižu naš gledateljski doživljaj do neslućenih razina.
Jerry Goldsmith smatra se jednim od najinovativnijih kompozitora filmske glazbe koji je skladao glazbu za mainstream filmove na redovnoj bazi. Radio je glazbu za razne žanrove no dosta se veže uz filmove strave i znanstvene fantastike, pa je tako poznata partitura koju je kreirao za “Planet majmuna” (“Planet of the Apes”, 1968) u kojoj koristi mnoge moderne tehnike (primjerice, koristi rogove koji su se svirali bez usnika). Goldsmith spada u novu generaciju kompozitora koji su glazbeno obrazovani, ali žele raditi na drugačiji način od svojih prethodnika. Glazbu za “Kinesku četvrt” (“Chinatown”, 1974) napisao je u samo deset dana, nakon što je prethodna bila odbačena, a čim je vidio film odmah je znao koje točno instrumente želi. Na popisu su se, između ostalih, tako našla i čak četiri klavira. Nagrađen je Oscarom za film “Pretkazanje” (“The Omen”, 1976), glazbu potpisuje i u filmovima “Sirove strasti” (“Basic Instinct”, 1992) i “LA povjerljivo” (“L.A. Confidential”, 1997) te filmu “Mumija” (“The Mummy”) iz 1999. ( gdje je vidljiv utjecaj Mauricea Jarrea te njegovog pustinjskog soundtracka u filmu “Lawrence od Arabije” (“Lawrence of Arabia”, 1962).
U sedamdesetim godinama paralelno postoje dva smjera kreiranja filmske glazbe: onaj alternativniji koji obilježava uporaba sintisajzera i koji donosi veliku promjenu u stvaranju filmske glazbe – zahvaljujući tehnici može je izvesti samo jedna osoba i više nije nužan cijeli ansambl (John Carpenter, “Tamna zvijezda” (“Dark Star”, 1974) – te drugi smjer koji označava povratak zlatnom dobu filmske glazbe, orkestralnoj glazbi.
Predstavnik tog drugog načina stvaranja filmske glazbe, jedan od najvećih filmskih kompozitora uopće, čovjek bez kojeg je nezamisliv pojam filmske glazbe američki je skladatelj John Williams. Glazbeno obrazovan, Williams je radio kao pijanist u orkestru studija Columbia Pictures kada su primijetili njegov dar za skladanjem i orkestriranjem. Prvog Oscara dobiva 1971. za mjuzikl “Guslač na krovu” (“Fiddler on the Roof”), a potom oblikuje „karakterističan simfonijski jezik, koji se snažno oslanja na uporabu lajtmotiva i bogatu orkestraciju“, piše Irena Paulus. Njegova suradnja sa Stevenom Spielbergom, kao jedna od iznimno plodnih suradnji redatelj-kompozitor, rezultira još jednim Oscarom za soundtrack na kultnom filmu “Ralje” (“Jaws”, 1975).
Williams bez problema mijenja stilove, no zbog sklonosti prema raskošnim orkestralnim partiturama, često sklada za fantastične, znanstveno-fantastične, bajkovite i pustolovne filmove poput serijala “Ratova zvijezda” (“Star Wars”) i “Indiane Jones” (“Indiana Jones”), “E.T.-a”, ali i filmskog serijala o “Harry Potteru”. Radio je glazbu za brojne kultne naslove poput “Supermana” (1978), “Vještice iz Eastwicka” (“The Witches of Eastwick”, 1987) pa čak i “Sam u kući” (“Home Slone”, 1990) dobitnik je čak pet nagrada Oscara, a svojom nas glazbom ne prestaje očaravati ni danas.
