Svako ko je roditelj će prepoznati taj trenutak. Taj ‘gdje je’ trenutak. Iznenadnu slijepu paniku, ubrzan rad srca i grč u stomaku koji idu uz njega.
Ovamo? Ili na drugu stranu? Očaj postaje sve veći. Razmišljajte! Vani, uvijek je vani prva misao, jer je to najstrašnija opcija, ali onda kada ih ne vidite tamo, vratite se unutra i vičete upomoć.
“Kejt? Kejt! Da li je neko vidio djevojčicu, ima četiri godine, ima na sebi žuti kaput, zove se Kejt”, urla lik u ostvarenju “Dijete u vremenu” (“The Child in Time”) i sve se to čini veoma poznatim.
I onda se okrenete, a on ili ona su tu, u dijelu sa voćem, kradu malinu ili dvije. Ili su sa doboroćudnim, ali osuđivački raspoloženim strancem, te vas odmah preplavi osjećaj olakšanja, pomiješan sa onim krivice, stida i ljubavi. Osim u jedan od milion slučajeva, u kojima ih nema ni kada se okrenete. Nema ih nigdje, osim u sjećanjima – poput djevojčice u žutom kaputu imena Kejt.
Osim situacije, agoniju produbljuje i fantastična gluma protagoniste ovog filma, Benedikta Kamberbeča (Benedict Cumberbatch). Fizički se osjeća stres, grč i hitnost reakcija. Izaziva osjećaj mučnine. Njegov brutalni prikaz panike i krivice i svijeta koji se beščujno raspada. Za njim ne zaostaje ni Keli Mekdonald (Kelly Macdonald), sa svojom interpretacijom majke koja je izgubila dijete, koja, koliko god da se trudi, ne može da ne krivi njega za ono što se dogodilo, iako ga i dalje voli.
Više od 200 strana romana Ijana Mekjuana (Ian McEwan) svedeno je u ovu adaptaciju u trajanju od 90 minuta, a neki dijelovi su, naravno, izostavljeni. Nedostaje bitan komad pozadinske priče, u kojem se jedan od likova pretvorio u mješavinu dva druga, a odnos države prema edukaciji i djeci je arhaičan i depresivan, više fokusiran na disciplinu nego na razvoj. Sve ovo nije toliko strašno, poenta autora se jasno čita, čak iako nedostaje njegovog bijesa.
Izazov je gledati ovo ostvarenje, naročito na početku, kada prepliće svoju priču o gubitku, prikazujući je nehronološki. Vidimo emocionalno praznu sadašnjost autora dječijih knjiga Stivena Luisa, kojeg igra Kamberbeč, uporedo sa flešbekovima očaja koji ga je snašao godinu ranije, kada mu je nestala kćerka Kejt.
Iako brutalan, ovakav prikaz ima nekoliko namjena. Daje uvid u to kako je došlo do raspada braka između Stivena i njegove žene Džuli, čini da njegova bol publici djeluje svježa, tako da se bolje razumije čistilište u kojem živi u sadašnjosti, a uz to uvodi i koncept da vrijeme nije linearno iskustvo kada su emocije u pitanju. Vrijeme liječi sve rane, ali rane se mogu ponovo otvoriti, te ih se može iskusiti na različite načine.
U ovoj adaptaciji Stivena Bučarda (Stephen Butchard) nijedna scena nije protraćena i niti jedna rečenica dijaloga suvišna. Sreća je i da Kamberbeč i Mekdonald znaju kako da iskomuniciraju autentičnost svake emocije i situacije na suptilne, ali moćne načine.
Lik Čarlsa Darka prenesen je iz romana na film tako da je u značajnoj mjeri uznemiravajuć, ali možda ne onoliko koliko bi trebalo da bude, a veoma značajan dio njegove priče je izgubljen. Naime, njegova supruga Telma, koja je u romanu kvantni fizičar i daje svoje mišljenje o konceptu vremena, u filmskoj se verziji ne bavi tom profesijom, zbog čega se izgubio i taj temporalni element koji se pojavljuje u naslovu.
Režiser Džulijan Farino (Julian Farino) iskoristio je svojih 90 minuta da napravi sanjivu atmosferu koja ne pripada ovom svijetu. Kadriranje i fotografija odlično prikazuju i prate ovu potresnu priču koja se mora preokrenuti ukolliko Stiven zaista želi da uspije da pronađe svoju kćerku.
“Dijete u vremenu” možete pogledati 29. juna u 14.55 na kanalu HBO u sklopu dodatnog paketa m:tel-ove IPTV usluge. Reprizni termin je 30. juna u 6.00 časova na kanalu HBO 3.
Naslovna fotografija: BBC
