Mirela Priselac Remi je jedna svestrana dama, pjevačica, tekstopisac, kompozitor i prevodilac.
Ova zagrebačka umjetnica je diplomirala engleski i španski jezik i književnost, trenirala je balet i gimnastiku, a potom se pokazala kao sjajan muzičar. Poznata je svima kao žena bez dlake na jeziku, iskrena i bez presedana. Ove godine Remi je član Demofest žirija, pa pročitajte šta nam ima za reći.
BOSONOGA: Remi, ti si član žirija na ovogodišnjem Demofestu. Da li nam kao neko ko će imati moć da promijeniti nečiju sudbinu, ali i kao muzičar, možeš reći zašto je po tebi Demofest značajan?
REMI: O, pa ne bih ja to tako fatalistički gledala, kao priliku da nekome promijenim sudbinu. Ovo takmičenje će pobjednicima i visoko plasiranima biti vjetar u leđa, ali oni sami sebi kroje svoju sudbinu. Za uspjeh nije dovoljno samo jednom pobijediti, nego pobjeđivati svaki put na probi, dok pišu pjesme, svaki put kad stanu na pozornicu. To je proces, a ne samo jedna instanca. Demofest je značajan jer bendovima daje priliku za vidljivost u medijima i pred publikom, ali i daje im iskustvo sviranja na velikoj pozornici. Navikava ih na ono što slijedi.
BOSONOGA: Tvoj bend ove godine slavi 20 godina postojanja, što je zaista značajna stvar. Sjećaš li se svojih početaka i da li bi se i ti prijavila na Demofest da tek počinješ karijeru?
REMI: Hm, prije 20 godina nažalost nije bilo festivala ovakvog tipa, koji su otvoreni za sve muzičke žanrove. Tada se prednost davala isključivo sviračkim bendovima, a mi kada smo počinjali, imali smo postavu ”tri MC-ja i DJ” što je mainstream sceni bilo čudno i možda i ”prenovo”… I da smo se prijavili na neko natjecanje bendova, tko zna gdje bismo danas bili? Svaki bend ima svoj put, a mi smo išli onim sporijim (i težim), ali eto, 20 godina poslije, i dalje nam nije popustila guma na gaćama, he he…
BOSONOGA: Kada iz sadašnje prespektive sagledaš sve što si prošla u 20 godina muzičke karijere, šta bi izdvojila kao najveću prepreku, a šta kao najveći uspjeh?
REMI: Najveća prepreka sam bila sama sebi u glavi, zbog očekivanja okoline. Profesorica sam engleskog i španjolskog i moja okolina očekivala je od mene da se time bavim puno radno vrijeme. Na moje bavljenje muzikom nisu baš gledali blagonaklono. To me često znalo demotivirati, a ponekad bih se baš zbog toga i zainatila. Tko zna gdje bih bila da sam imala potporu okoline za bavljenje muzikom? Dugo je trebalo da si sama priznam da je muzika moj životni put, da zanemarim one ”tradicionalne” glasove u glavi i krenem svojim putem. Drago mi je da sam odabrala muziku – ovako, svaki dan radim, pišem, skladam, i nemam osjećaj tereta na duši, da živim nečiji tuđi život. Najveći uspjeh je činjenica da bend i nakon 20 godina postoji i izvrsno funkcionira. Veseli nas kad se nađemo i radimo nove pjesme, kad idemo na svirke… Imam svoj krug ljudi kojima vjerujem i koje volim. Muzika mi je to donijela.
BOSONOGA: Misliš li da muzičari imaju više mogućnosti sada ili u periodu kada si i sama počinjala da se boriš za svoje mjesto na sceni? Postoji li značajna razlika?
REMI: Okolnosti su iste, samo danas imaju malo drukčije lice. Danas je sve dostupno online, svatko može staviti svoju muziku na muzičke servise i prezentirati se javnosti. Prema tome, rekli bismo da muzičari imaju veće šanse doprijeti do slušatelja. Međutim, internetski servisi dostupni su svima, tako da je konkurencija mnogo veća nego prije. Moraš biti zaista izniman da se istakneš u moru sličnih bendova. Prije, do publike je bilo teže doprijeti, a i broj izvođača s diskografskim ugovorom bio je manji. Ipak, ljudi su prije svirali za mnogo veće cifre, tržište je bilo veće (bendovi iz 70-ih i 80-ih svirali su turneje po Rusiji i istočnom bloku). Svako vrijeme nosi svoje prednosti i mane. Kad smo mi počinjali, bilo je svježe poslijeratno vrijeme, pa su tržišta bila iznimno mala. S vremenom, i to se promijenilo pa vjerujem da stvari idu na bolje.
BOSONOGA: Da li bi izdvojila i najbolju anegdotu koju si doživjela na nekom nastupu?
REMI: Pa recimo, na pamet mi pada prigoda kad je Shot zaboravio pasoš i nije mogao ući u Srbiju, pa smo nastupali na festivalu bez njega. Erol (gitarist) je prisnažio na refrenima, a mi smo uspjeli spasiti 45 minuta svirke u krnjem sastavu. Bilo je poprilično stresno, ali sve se može kad se mora, he he…
BOSONOGA: Pratiš li regionalnu muzičku scenu i da li se u tvojim ušima izdvaja neki od bendova, kog rado slušaš?
REMI: O, da, itekako. Jako volim regionalnu scenu, a favoriti su mi: Artan Lili, Stuttgart Online, Repetitor, Letu Štuke, Ti, Straight Mickey and the Boys, Škrtice, Goribor, Frenkie…
BOSONOGA: Završila si engleski i španski jezik i književnost, ali uz čiju književnost zapravo najviše uživaš? Ko su ti omiljeni pisci?
REMI: Imam PTSP od čitanja stranih autora jer smo na faksu morali čitati samo autore sa španjolskog i engleskog govornog područja, tako da sad najviše čitam regionalne autore. Volim Ferića, Tomića, Olju Savičević Ivančević, Dubravku Ugrešić, Slavenku Drakulić, Sanju Pilić, Ivicu Prtenjaču i mog omiljenog Marčela.
BOSONOGA: Smatraš li da se stanje u kulturi može podići na viši nivo? Postoji li mogućnost da je ljudi počnu više cijeniti, a samim tim i da se počne više ulagati u istu?
REMI: Kultura je pitanje civilizacijske osnove. Mislim da od nje ne treba raditi žrtvu, makar sam svjesna da živimo na području gdje su kultura i kulturni rad uvijek u drugom ili trećem planu. Moramo shvatiti, kolektivno, kao društvo, da bez kulture nema ni nas. Ona je, od 2008. na području Balkana postala luksuz – prvo što se rezalo u proračunima bio je budžet za kulturu. Nažalost. Jednako tako, moramo shvatiti da je nužno podržati nezavisnu i inovativnu kulturu jer ona napaja idejama mainstream kulturu. To je ono što se često zaboravi. Bez eksperimentalne scene, underground scene, ne bi bilo ni mainstream scene. Ulagati u kulturu je vrlo lako – čak i na osobnoj razini – kupite ulaznicu i na direktan način podržite umjetnikov rad.
BOSONOGA: Da nisi Remi i da možeš biti bilo koja osoba na svijetu, bilo da je to istorijska ličnost ili ne, ko bi bila i zašto?
REMI: Bila bih Batman. Zbog Batmobila i svih onih gadgeta koje ima.
BOSONOGA: A da možeš promijeniti bilo šta na brdovitom Balkanu, šta bi to bilo?
REMI: Pa evo, pokušavam i sad, kroz muziku i aktivizam… A ako misliš, što bih promijenila da imam čarobni štapić, onda bih rekla da bih svima dala da im čaša bude polu-puna. U metaforičkom i doslovnom smislu. (smijeh)
BOSONOGA: Planiraš li šta u skorijoj budućnosti, a da to još nije dospjelo do javnosti?
REMI: Planiram solo projekt, već sam napravila dosta pjesama i trenutačno radim na tome, uz novi materijal Elementala. Pišem puno, tako da se nadam da ću izbaciti i neku zbirku poezije. Stalno nešto smišljam, ne mirujem. Učim svirati gitaru, pomalo pikam i trudim se. Slušam muziku, čitam, to me nadahnjuje i čini sretnom. Za početak, ovo ljeto ću otići na neko samotno mjesto, provesti desetak dana ispod nekog bora, bez previše signala na mobitelu i uglazbiti pjesme koje mi se motaju po glavi i bilježnicama.
BOSONOGA: I za kraj, imaš li savjet za kolege koji tek otkrivaju muzički svijet?
REMI: Slušajte starije, uzmite im ono što valja i gradite svoju priču. David Bowie je rekao da “genij krade”, pa stoga, ukradite ono što vas inspirira, uhvatite svog zmaja i vinite se pod oblake. Sanjajte i budite uporni. Sve se ostvari kad si uporan i radišan.
Naslovna fotografija: Maja Lesar
