“Možda mračnija i od ‘True Detective'”, “Spoj ‘True Detective’ i ‘Big Little Lies'”, “Feministički ‘True Detective’ koji smo čekali”…
Teško je i navesti sve naslove u kojima se serija “Oštri predmeti” (“Sharp Objects”) poredi sa najuspješnijim triler serijalom novijeg vremena, “Pravim detektivom” (“True Detective”) takođe iz HBO kuhinje. Pobrojati recenzije u kojima se vuče paralela između ove dvije serije doslovno je nemoguće. Povlačenje takvih paralela je marketinški korisno, ali suštinski pogrešno, a činiti to već nakon prve epizode je neozbiljno ili u najmanju ruku za respekt odvažno, i tek u rijetkim situacijama sasvim smisleno. Ovo je možda jedna od njih.
Spori kadrovi iz kojih se može udahnuti memljivi vazduh ustajalog juga, samozatajni likovi oštrih ivica koji nerado izgovaraju proširene rečenice, brutalni zločin koji ustalasa dragocjeni mulj u kojem životare i dvoje istražilaca sa teškim krstovima na sopstvenim krstima, koji pokušavaju da ispod prašine koju vjetar nanosi pronađu istinu. Kada se stvari postave ovako, sasvim jasno je zašto su kritičari posegnuli za komparacijom dva HBO hita – jednog koji je na putu da postane kult i drugog koji je tek u nastajanju. No, to je suviše lijeno postavljen znak jednakosti, jer su “Oštri predmeti” zaista priča za sebe.
Nju je napisala Džilijan Flin (Gillian Flynn), žena koja je Holivudu bila prijeko potrebna. Njen roman “Iščezla” (“Gone Girl”) iz 2012. dvije godine poslije je Finčer (David Fincher) pretvorio u jedan od najboljih trilera ove decenije. Naravno da je odmah počelo prekopavanje Flinine bibliografije, pa je već godinu poslije stigao “Dark Places”, koji se, nažalost, zajedno sa genijalnom glumačkom postavom (Šarliz Teron, Nikolas Hult, Kloi Grejs Morec, Taj Šeridan, Kristina Hendriks) pokazao kao preveliki zalogaj za Žila Pak-Brenera (Gilles Paquet-Brenner).
A onda su na red došli i “Oštri predmeti”, Flinino prvo literarno djelo. Kasting je i ovaj put vrhunski odrađen. Uloga novinarke Kamil Priker, koja se vraća u svoj rodni gradić da izvještava o stravičnim zločinima, jer današnji čitaoci “vole mrtve djevojčice”, trudeći se da u džepovima sakrije flašice alkohola a pod odjećom kožu punu ožiljaka, predata je u ruke Ejmi Adams (Amy Adams). Mlađa verzija nje, čija je priča podjednako važna i mistična poput one što se odvija u sadašnjem vremenu, postala je Sofija Lilis (Sophia Lillis), zvijezda horora “To” (“It”).
Kamilina majka (Patriša Klarkson) bogata je vlasnica farme svinja, koja na svoj dom i njegove stanare gleda kao na još jednu kućicu za lutke, poput one smještene u sobi Kamiline polusestre Ame (Ilajza Skanlen), zavidne princeze na zrnu dosade. Jedina utjeha neželjenoj povratnici je detektiv Ričard Vilis (Kris Mesina), i sam došljak na zadatku, koji u gradu ima status tek nešto bolji od onog koji su imali gubavci za vrijeme Crne smrti.
Postoje dvije ključne raskrsnice na kojima se priča o njima jasno razilazi od one ispričane u “Pravom detektivu”.
Kamil Priker, uprkos detektivu Vilisu, daleko je usamljenija nego što je to bio Rast Kol uz svog partnera Martija Harta. Kamil je mnogo prije Klaris Starling novog vremena nego ženska verzija nihilističnog Rasta. Ona je krhka djevojka sa nesrećnim djetinjstvom, zalutala u svijet mračnih, grubih, patrijarhalnih muškaraca. Čak su im i imena neobično slična. No, za razliku od Hanibalove istražiteljke, kada je Kamil doživjela sopstveni trenutak “rezanja grla jaganjcima” nije pobjegla sa farme kao Klaris, već se sklonila u sebe i počela da reže sopstvenu kožu.
Sa druge strane, Žan-Mark Vale (Jean-Marc Vallée), čovjek koji stoji iza “Poslovnog kluba Dalas” (“Dallas Buyers Club”) i “Nevinih laži” (“Big Little Lies”), odabrao je drugačije trigere u odnosu na Kerija Fukunagu (Cary Fukunaga). Dok je Fukunaga maestralno koristio Picolatove (Nic Pizzolatto) gorke dijaloge o dekadenciji čovječanstva i mračnoproročke monologe o besmislu života, Vale bira slike ispred riječi. Kroz njih gledalac mnogo bolje upoznaje protagoniste, njihove sudbine i okruženje u kojem su se našli nego kroz replike, koje oni ovdje nevoljno pod pritiskom cijede kroz stisnute zube.
Da svoj trik učini još efektnijim, Vale koristi brzu i sajdžijski preciznu montažu, kojom često preskače vremenske linije i u flešu ili dva otkriva dijelove svoje slagalice, skrivene negdje po ćoškovima ekrana. Na momente podražavajući Malika (Terrence Malick), on time istovremeno razvija nekoliko pravaca priče, ali i kvalitetno probada momente uljuljkanosti u svakom od njih.
Upravo su ti nagli presijeci sumorne južnjačke letargije jedna od ključnih arterija ove serije, za koju su podjednako važni i mjestimični horor elementi u vidu vrlo grafičkih scena i prikaza aveti iz Kamiline prošlosti i/ili njenog uma.
Na osnovu prve tri epizode, bode u oči činjenica da je naziv “Oštri predmeti” idealno izabran, jer odavno nešto oštrije, sa manje kompromisa i više kompaktnosti nismo (u)gledali u serijskom formatu.
Šteta je samo što je u pitanju mini-serija, sa svega osam epizoda, a četvrtu po redu možete da uhvatite u ponedjeljak, 30. jula, u 20 časova na kanalu HBO, u sklopu m:tel-ove IPTV usluge. Tri propuštene možete nadoknaditi tako što ćete ih potražiti u HBO videoteci.
Čuvajte se samo ožiljaka nakon gledanja.
Naslovna fotografija: HBO
