Hoće li postojati glumac, komičar, osoba kakva je bio Robin Vilijams (Robin Williams)?
To je jedino pitanje koje ostaje kada završiš sa gledanjem dokumentarca “Robin Vilijams: U mojoj glavi“ (“Robin Williams: Come Inside My Mind“). Njegov originalni naslov, kako to obično s naslovima biva, mnogo je primjereniji duhu čitavog filma. Taj glagol “come“, taj poziv gledaocu, ta dobrodošlica svakome u Robinov um, njegov najintimniji, najnedokučiviji i najranjiviji prostor – to je suština čitavog ostvarenja i suština čitavog Robinovog života.
Rediteljka Marina Zenović (Marina Zenovich), druga generacija jugoslovenskih imigranata u Americi, čitavu karijeru je posvetila dokumentarnom formatu. Pomalo paradoksalno, njena kruna postao je film u kojem je minimalno unijela sebe. I to je najbolji potez koji je mogla da povuče.
“Come Inside My Mind“ je Robin Vilijams od početka do kraja. On je u središtu svakog kadra, čak i kad fizički nije prisutan u njemu. On je sam narator filma o sebi. Njegovom fotografijom iz djetinjstva priča počinje, a njegovim monolozima iz “Društva mrtvih pjesnika“ (“Dead Poets Society“) i stendap nastupa završava. Čitavog života, kao da je kamera njegova ispovjedaonica, Robin je otvoreno ogoljevao svaki kutak svoje duše i sve što na njoj nosi – i dobro i loše, i smiješno i tužno, i bolno i radosno – iznosio na tacni pred gledaoce i nesebično dijelio sa njima. I čitav taj život bio je karijera, jer on je rođen da bude ono što je i postao – čovjek koji nasmijava druge. Pa, zašto bi film o njemu bio imalo drugačiji?
Struktura ovog dokumentarca je očekivana. Kreće se hronološki, od Robinovog rođenja i upoznavanja gledalaca sa trojicom braće koji su dijelili majke i očeve, ali je opet svaki od njih odrastao kao jedinac, i posljedicama koje su takva djetinjstva ostavila na njih. Razvoj Robinove ličnosti, njegovi komičarski počeci sa šeširom na trotoaru, prvi angažman i prve ovacije odmah potom, prvi padovi u ponore droge i alkohola… Jedna na drugu nastavljaju se epizode njegovog života, donoseći manje ili više poznate detalje, ilustrovane ekskluzivnim i već kultnim fotografijama i snimcima. Iako bi se i među isječke iz filmova i nastupa imalo šta dodati, nijedan od uvrštenih nije suvišan.
Uobičajena forma je ovdje sasvim prikladna, jer omogućava gledaocu da doživi Robinovu sudbinu onako kako se ona i ispisivala. Poneki segment se mogao više i temeljnije obraditi, ali je jasno zašto nije, jer ličnost kakva je Robinova nije moguće spakovati ni u podugih skoro dva časa, koliko “Come Inside My Mind“ traje. Najmanje je od toga posvećeno njegovoj smrti – film završava naglo, bez mnogo objašnjenja, jer je dio po dio putanje ka ovakvom ishodu trasiran od početka. I to je sasvim u skladu sa Robinovim životom.
Upotreba Robinovog glasa za naraciju posebno je efektna i možda ključ za održanje emocije uspostavljene već prvim kadrovima i njeno postepeno pojačavanje do samog kraja. O njemu govore njegovi menadžeri i kolege, supruge i ljubavnice, prijatelji i djeca, svako sa suzom u očima i osmijehom na licu, upravo onako kako je Robin išao kroz život i upravo onako kako je dočekao njegov kraj. Isto kako će i kraj filma o njemu dočekati svaki gledalac kojem je Robin barem jednom za života dodirnuo srce, a malo je onih kojima nije.
Bilo je i biće većih osoba od Robina Vilijamsa. Bilo je i biće i većih glumaca. Upitno da li je bilo, ali vjerovatno će biti i većih komičara. No, takav spoj ove tri dimenzije u jednom biću teško da će se uskoro ponoviti. Bilo gdje, sem na filmu.
Naslovna fotografija: Buena Vista Pictures
