Poput (skoro) svake pisane riječi, i riječ književnog prevoda je u doba kapitalizma i renesanse postala pijačna roba koju važeš i uredno na kilograme prodaješ. “Daćete mi 300 strana prevoda za upiši broj pa se cijenkaj jedno po sata, moliću!“
Do te mjere je vještina prenošenja riječi, misli i emocija iz jednog u drugi jezik trivijalizovana da će danas malo ko i pomisliti da prevođenje nazove umjetnošću.
Zvuči li vam takva kvalifikacija odveć pretenciozno, zapitajte se samo:
Jeste li čitali Jesenjina (Серге́й Есе́нин) ili prevod Jesenjinove poezije?
Jeste li čitali Tolstoja (Лёв Толстой) ili prevod Tolstojeve proze?
Zvuči li vam apsurdno uopšte diskutovati o klasifikovanju prevoda svjetske književnosti, prisjetite se samo da je jezik, na svojevrstan način, sam po sebi umjetnost, a prevodioci oni koji moraju savladati kako jezičke, tako i kulturološke barijere da bi prenijeli duh originalnog djela, ali i ne dozvolili nama, čitaocima, da se izgubimo u prevodu.
I u tom traganju za kontekstom svaki prevodilac iza sebe ostavlja svoj lični pečat. Svjesno ili ne. I u tom traganju za pandanima svaki prevodilac iza sebe ostavlja esencijalno originalno djelo.
O originalnosti prevoda te kompleksnosti poduhvata je za književni časopis The Paris Review govorio čovjek koji i te kako ima pedigre da kaže šta prevod odista jeste. Ljeta 2015. godine je objavljen razgovor sa pjesnikom i prevodiocem Piterom Kolom (Peter Cole), umjetnikom čiji cjelokupni opus “prkosi tradicionalnim razlikama između novog i starog, stranog i poznatog, prevoda i originala“.
Cijeli intervju u originalu (pomalo simbolično, zar ne?) možete pročitati ovdje, a u nastavku će vas dočekati Bloginjin prevod razgovora o prevodu.
Piter Kol, Umjetnost prevođenja br. 5
Novinar: Džošua Koen (Joshua Cohen)
KOL: Pametni ljudi kažu tako glupe i razočaravajuće stvari u vezi sa prevođenjem.
KOEN: Kao, na primjer?
KOL: Kao, na primjer, da je za razliku od takozvane originalne kompozicije, prevođenje uvijek stvar kompromisa, predmet pregovaranja – da je prevođenje neizbježno neuspjela aproksimacija, ili kao crno-bijela fotografija prije no kolorna. Ali, šta je u životu vrijedno, a da ne uključuje pregovaranje ili inteligentni kompromis? Odakle dolazi prijateljstvo? Ili brak? Obrazovanje? Trgovina? Kultura? Da li bi obojio Štiglica (Alfred Stieglitz)? I, ko kaže da je originalna kompozicija suštinski drugačija od prevoda?
‘Jesi li ikada probao? Ikada doživio neuspjeh? Nije važno. Probaj opet. Doživi neuspjeh opet. Doživi neuspjeh bolje.’ Beket (Samuel Beckett) ne govori o prevođenju ovdje, on govori o životu, o pisanju, o vremenu. Poezija nije izgubljena u prevodu, ona je prevod. Jedino je izgubljena u lošem ili bezličnom prevodu – i nepromišljenom ponovljanju tankih govornih figura o kojima smo pričali.
Malo sam umoran od silnih izvinjenja i kvalifikacija koje lebde oko prevođenja. Sigurno, ono zahtijeva prekomjernu snadbjevenost poniznošću. Sam posao, ali i svijet će te konstantno podsjećati na to. Ali, manje priznato je da prevođenje, takođe, zahtijeva znatnu dozu drskosti.
KOEN: I, takođe, dozu očaja?
KOL: Moraš da budeš očajan, na nekom nivou, da bi napisao bilo šta, zar ne? Da bi pomjerio magiju svijesnosti i sam jezik sa jednog na drugo mjesto. Od svrabeža ili instinkta do stiha, od tog jednog do drugog stiha, a od ovih do kombinacije trećeg, a potom do čitaoca. Prevođenje, u smislu generalne percepcije, jedino uzdiže sve to do više eksponencijalne moći. Tako da, da, tu je očaj, ali možda čak i više od toga, tu je želja. Želja za njegovanjem i za zadovoljstvom. Barem za mene.
Prevođenje nije nekakav slab tehnički zanat. Ono je dublja ljudska aktivnost, esencijalni dio umjetnosti naših života, bilo da smo svijesni toga ili ne. Jasno, ono postoji u relaciji sa nečim, nikada samostalno, zbog čega mislimo o njemu kao sekundardnom, ali čekaj, i mi postojimo samo u relaciji sa nečim kao nasljednici i animatori ili egzekutori tradicije svih vrsta.
Ali, to je moj izborni govor – iscrpno prevođenje.
Naslovna fotografija: John D. & Catherine T. MacArthur Foundation
