Prošlo je već nekoliko mjeseci od emitovanja druge sezone serije “Sluškinjina priča” (“The Handmaid's Tale”), ali mi je tek sad došla “pod ruku” tj. tek sam je sad pogledala. I zašto sam toliko čekala?
Nakon oduševljenja koje je prouzrokovala prva sezona, mogao se očekivati veći entuzijazam povodom druge, ali tu smo gdje smo.
Sumirajući utiske, da budem poštena, prva sezona je dramaturški mnogo bolja, ali vizuelno se genijalnost prvih 10 epizoda nastavlja u ovogodišnjih 13. No, krenimo onda od tog lošijeg dijela.
Ove godine, priča se nastavila tamo gdje je stala, kako u prvoj sezoni tako i u romanu Margaret Atvud (Margaret Atwood), a možda je to i problematika ovog nastavka. Naime, Margaretin roman se svrstava u klasike i zaista se radi o remek djelu. Njene riječi su ono što su ovoj seriji, pored njene vizuelne perfektnosti, dale na težini i napravile je najrelevantnijom serijom 2017. godine.
Producent Brus Miler (Bruce Miller) radio je na scenariju ove sezone, zajedno sa Margaret, za koju kažu da je imala aktivniju ulogu. Njen doprinos je primjetan, ali ni ona nije uspjela odbraniti “Sluškinjinu priču” od senzacionalizma koji se u tragovima mogao primjetiti u prvoj sezoni. Dakle, ovaj put budite spremni na mnogo drame i malo patetike. Ipak, ruku na srce, ovo ide u korist održavanju napetosti i budite sigurni da ćete biti napeti… I danima nakon gledanja serije.
Ono što je fenomenalno jeste to što su uspjeli zadržati to da se u potpunosti saživite sa likovima iako oni žive u fiktivnom svijetu. Ovo je bio slučaj sa romanom, kao i sa prvom sezonom i najviše je zaslužno za planetarnu popularnost serije.
Bez otkrivanja detalja, Ofred i dalje ne prati sreća, što će vas dovesti do ivice ludila, ali ćete morati brigu podijeliti na još likova jer su svi u nevolji. Čak i zlikovci, ali neke od njih jednostavno nećete moći žaliti (da, gledam u Voterforda i sjajnog Džozefa Fajnsa (Joseph Fiennes) koji tumači ovu ulogu).
Da sumiramo, likovi i napetost su odlični, a holivudski senzacionalizam je ono što može da vam pokvari doživljaj.
Pređimo na meni zanimljiviji dio – onaj vizuelni. Druga sezona nastavlja tonom koji je postavila brilijantna Rid Morano (Reed Morano) u prvoj sezoni. Tehnički, sama je postavila ovaj ton režirajući prvu epizodu, ali su je odlično naslijedili Majk Bejker (Mike Barker), Floria Sigismondi, Kejt Denis (Kate Dennis) i Kari Skogland.
Naročito dobar posao je odradio Majk Bejker sa epizodom “Seeds” u kojoj je svaki element savršeno kontrolisan – od zvuka, preko upotrebe boje u kostimu, pa sve do odabira da li će se snimati kamerom sa stativa ili iz ruke. Savjetujem vam da ovu epizodu pogledate dva puta jer ćete tek kad vas napetost usljed neizvjesnosti napusti moći da obratite više pažnje na ove elemente koji često ostanu zanemareni.
Simetrija i upotreba jarkih boja kostima u desaturisanom svijetu i dalje dominiraju vizuelnim stilom ovog ostvarenja, dok se kostimom naglašavaju najnebitniji članovi društva u Gileadu, koji su ujedno i nama najzanimljiviji.
Dakle, ukoliko vas je zanimalo da li je druga sezona jednako dobra kao i prva, odgovor je da. Naravno, moglo bi se o tome prodiskutovati i svakako bi se mogla naći “dlaka u jajetu”, ali u ovom slučaju za tim zaista nema potrebe.
S obzirom na to da je druga sezona ove serije imala dovoljno odličnih elemenata da jednostavno nismo imali želju da tražimo zamjerke, preostaje da se nadamo da će treća biti barem jednako dobra.
Naslovna fotografija: YouTube screenshot
