Da preskočimo počasti i objašnjenja naslova: Šta nam znači pedeseta godišnjica “Sanjaju li androidi električne ovce?” (“Do Androids Dream of Electric Sheep?”) i “Odiseje u svemiru” (“2001: A Space Odyssey”)? Kako nam pedeset godina kasnije izgledaju Kjubrikovo (Stanley Kubrick), Klarkovo (Arthur C. Clarke), kako Dikovo (Philip K. Dick) djelo i šta nam znače? Šta nam znači danas ta 1968. godina i šta činjenica što nam je baš ona ostavila ova djela?
Dakle, pitamo previše stvari…
Prvo, o čemu govorimo? O dvjema knjigama? O knjizi i filmu? O dvije knjige i filmu? O dvije knjige i dva filma? Ne… Govorićemo o djelima kao jednom fenomenu, u jednoj godini, ali pričaćemo i o njihovim međusobnim odnosima kao djelima. Drugo, pričamo o naučnoj fantastici, o pedigeru ovog žanra u istoriji književnosti, istoriji filma, pa i međusobnim odnosima ovih istorija i recipročne anksioznosti uticaja. Treće, pričamo o istoriji.
Postaje već očigledno da pitanje o ovoj godišnjici nije ni zeru naivno – 1968. godina je sama po sebi danas jedan pojam pretrpan istorijom, a Klark, Kjubrik i Dik ne zaostaju ni koraka za godinom u kojoj su svijetu predstavili svoja djela. Nek ovo bude alibi za tekst i neka ovo budu preskočene počasti.
Uzmimo za početak pitanje pedigrea. Naučna fantastika je, kako god okrenete, čedo romanse. Bilo da je nalazimo u vidu opskurnih djela velikana romantizma, bilo da zaključimo da je ona jedan kroz jedan Valter Skotov (Walter Scott) kanon romanse smješten u svjetove budućnosti ili da je potomak satiričara poput Svifta (Jonathan Swift) i Voltera (Voltaire), naučna fantastika nosi ful DNK romanse – vitez u podvigu, avantura u misteriozne zemlje, nasukan brod, bio on svemirski bio on plovni, bio on u drugoj galaksiji, bio u kolonijalnoj Africi, bio u Vijetnamu i Kambodži, uvijek imamo iste motive i slične povode uživanja u njima . Da ne ulazimo u komplikaciju sa pitanjem o srednjem vijeku iz kog nam dolazi romansa, ili sa odnosom statire i romanse, dovoljno je da ovom činjenicom utvrdimo pedigre žanra u pitanju.
Dakle, naučna fantastika izvire iz srca pripovjedačke tradicije koja će evropi donijeti ono što obično nazivamo roman. Zar onda poprilično sve ne izvire iz romanse i u čemu je onda poenta naglašavati to u ovom slučaju? Činjnica da to nekako moramo naglasiti kad je naučna fantastika u pitanju, već je jasna slika problema sa pedigreom.
Jer, sva ova plava krv koju naučna fantastika nosi, nije joj baš pomogla sa ugledom. Možda ona samo dijeli sudinu ideje plave krvi uopšte. Kako god bilo, interesantno je konstatovati užasan ugled koji ovaj žanr, pa i sve ono što obično nazivamo žanr, nosi u salonima svjetske književnosti. Nobelova nagrada nekome ko piše naučnu fantastiku? Koliko puta se to desilo? Doris Lesing (Doris Lessing) je dobitnica Nobelove nagrade za književnost, ali vjerovatno ne zbog njenog naučno-fantastičnog serijala “Kanopus u Argu” (“Canopus in Argos: Archives”), koji su mejnstrim kritičari uglavnom odbacivali. Nobelova nagrada uglavnom ide naučnicima zaslužnim za pretvaranje ideja naučne fantastike u realnost – što je opet interesantan društveni fenomen.
Mogli bi pričati i o mnoštvu drugih „velikih“ pisaca, pa i dobitnika Nobela, koji su takođe imali značajne izlete u naučnu fantastiku, ali to bi nam samo potvrdilo ovo što nam je situacija sa dobrom starom Doris pokazala. Koliko će ih se pohvaliti da im je omiljeni pisac Dostojevski (Фёдор Михайлович Достоевский), a koliko da je Filip K. Dik (Philip K. Dick)? Koliko će fakulteta nuditi kurseve, ili bar uvide, u Dostojevskog, a koliko u Artura Klarka? Ipak, zanimljivija od ovih je činjenica da su djela naučne fantastike izvršila ubjedljivo veći uticaj na psihološki pejzaž, pa i na čitav konkretni svijet, bilo koga rođenog u drugoj polovini 20. vijeka, a pogotovo onih rođenih nakon 1968 – sigurno veći od uticaja Fjodora Mihajloviča.
U svijetu istorije književnosti ovo je poprilično česta pojava. Djela koja danas smatramo klasicima su u svoje vrijeme često bila smatrana šundom, slabim djelima, frivolnom literaturom, smećem, nazadnim, problematičnim i sl. – takva je priča sa jednim Markom Tvenom (Mark Twain). Sa druge strane, pružite sebi zanimljivo iznenađenje i prokopajte po istoriji ukusa perioda i mjesta u kojima su objavljivana vaša omiljena književna djela, da vidite šta se tada smatralo dobrom knjigom – dobar način da se vidi kako se istorija ukusa i istorija umjetnosti najčešće ne slažu. Tu su i proklete knjige, pa one koje su se našle instant popularnim, ali i knjige sa nenadjebljivom istorijskom istrajnošću.
U trećem milenijumu stvari jesu maaalo drugačije, pa se sad i zna o književnim i konceptualnim bogatstvima djela poput “Sanjaju li andoidi električne ovce?”, ali koliko je situacija zaista drugačija?
Naslovna fotografija: YouTube screenshot
