Scena 1:
Rajli Kiou (Riley Keough), jedna od najtalentovanijih, ali i najljepših glumica mlađe generacije, glumeći Medoru Sloun, usamljenu suprugu u žalosti za tragično izgubljenim sinčićem, najednom se pojavljuje pred gostom u svojoj kući kao od majke rođena, sa vučjom maskom na licu kao jedinim modnim dodatkom. Korača polako, „hoda sad kao zombi“, što bi rekla njena koleginica Anica, pružajući dovoljno vremena i gostu i gledaocima da dobro osmotre njeno tijelo. Liježe kraj gosta, grabi njegovu ruku, prinosi je svom vratu i stišće snažno, pokušavajući da se udavi njegovom rukom.
Scena 2:
Aleksander Skarsgard (Alexander Skarsgård), jedan od članova sjevernjačkog Skarsgard klana, šetka se razorenim iračkim gradom, nedugo nakon što je, kao Medorin suprug i vrli američki vojnik, izmitraljirao grupu lokalnih ratnika. Nailazi na kolegu po uniformi koji siluje lijepu Iračanku, nonšalantno mu se prikrada, izbode ga nasmrt, krvavi nož preda Iračanki i odšeta iz kuće.
Scena 3:
Džefri Rajt (Jeffrey Wright), nekada veliki Baskijat (Jean-Michel Basquiat), a sada u ulozi Rasela Kora, pisca i eksperta za vukove, šipči sam vrletima Aljaske u potrazi za vukom koji je bračnom paru Sloun oduzeo sina, ali se, avaj, saplete, skotrlja niz padinu i privuče pažnju čitavog čopora. Čopor pohita ka njemu, on pohita ka pušci koja mu je usput spala sa ramena, uspije da je dohvati, repetira, nacilja i – vukovi stanu. Razmijene smrknute poglede čopor i Rasel, i čopor se povuče u svoju jazbinu.
Same ove tri scene dovoljne su da postave barem desetak upitnika pred gledaoca filma „Hold the Dark“, a sve tri se dogode već u njegovih prvih pola sata. No, onaj ko očekuje da će u preostalih 95 minuta dobiti bilo kakva, a pogotovo smislena objašnjenja, malo se preračunao.
Džeremi Solnije (Jeremy Saulnier), kinematograf koji se ubacio u režisersku traku, uvijek je imao problem da premosti veće rupe u scenariju. Bilo je tako i sa „Blue Ruin“ 2013, bilo je i sa „Green Room“ dvije godine poslije, ali je oba filma nekako uspijevao da izvuče iz tih provalija i dovede do ozbiljno visokog nivoa – u slučaju prvog to je kanska FIPRESCI nagrada, a u slučaju drugog već kultna reputacija među pank, metal i skinhed supkulturama.
Sa „Hold the Dark“, koji je iz mraka izronio u jesen 2018, neće biti te sreće.
Prvenstveno zato što je čitav scenario za „Hold the Dark“, iz tastature Mejkona Blera (Macon Blair) prema romanu Vilijama Điraldija (William Giraldi), provalija sama za sebe. Koncept priče nategnut je kao atmosfera pri upoznavanju momka s roditeljima, a zapleti koji slijede uvjerljivi poput garancija mladog para da će sigurno čekati prvu bračnu noć.
Rupica, rupa i rupetina je toliko da su Solnije i Bler u nekom trenutku digli ruke i od pokušaja da ih zakrpe, te u nebrojeno slučajeva odlučili da samo produže dalje. Što je čak i srećnije rješenje, jer su prišivene zakrpe većinom bile loše argumentacije ili, još gore, mistične replike i kretnje koje bi trebalo da plaštom okultnog prekriju ambis u koji film nezaustavljivo srlja.
Sve to se neminovno odražava i na trojac u glavnim ulogama, zajedno sa Džejmsom Bedžom Dejlom (James Badge Dale), pogubljenim i navodno iskusnim šerifom koji donosi odluke kakve nijedan stvarni početnik ne bi.
Rajtov Rasel je jednoličan, neharizmatičan i operisan od bilo kakve empatije koja se vještački pokušava indukovati na samom kraju. Kiou daje sve od sebe da odglumi emotivno i psihološki skrhanu ženu, ali tom dijelu priče nedostaje suviše poglavlja da bi slike koje ona igra imale ikakvog efekta. Ni Skarsgardov patološki slučaj nije dobacio mnogo dalje, zasnovan na labavim temeljima i građen bez ikakvog plana i reda.
Iz mraka ovog filma bljesne poneki detalj, poput nekolicine vrlo atmosferičnih i atraktivnih kadrova ili scene pucnjave na kojoj bi Solnijeu i Majkl Man (Michael Mann) stegao ruku, ali sve to ostane zatrpano nelogičnostima, besmislicama i lošim izgovorima.
Na kraju krajeva, ako vam je, kao Karanoviću, srcu mila ta atmosfera izolovanih sjevernjačkih zabiti, „Green Room“ je mnogo bolja opcija. A ako biste uz to i priču koja drži vodu, birajte „Wind River“. Mrak ne treba više zadržavati, jer baš u njemu „Hold the Dark“ i zaslužuje da završi.
Naslovna fotografija: Netflix
