Dobra vijest u godinama u kojima smo je to što su regionalne televizije i njihovi provajderi shvatili koliko je značajna, uticajna i potencijalno isplativa oblast postala proizvodnja serijskih formata.
Loša vijest je to što postjugoslovenske produkcije ne raspolažu budžetima kakvima se razmahuju one koje već na dnevnoj bazi izacuju nove serijale vrijedne toga da odmah daš otkaz na poslu, parkiraš se pred TV i taj životni stil ne mijenjaš sve dok i posljednju kovanicu ne daš za kokice.
Loša je to vijest prvenstveno iz razloga što je u malokalibarskoj produkciji teško postići žanrovsku širinu da baš svako može i među domaćim ostvarenjima pronaći jedno za sebe. Tako su se ugrubo izdvojila dva talasa na kojima je zaplivala većina naslova novijeg datuma, a to su istorijske komedije i drame („Montevideo, Bog te video“, „Senke nad Balkanom“, „Konak kod Hilmije“, „Koreni“…) i formati u kojima se prožimaju lične drame i sociološki trileri („Meso“, „Ubice mog oca“, „Novine“, „Uspeh“…). Ljubitelji nečega trećeg ostavljeni su na praznoj livadi, čekajući da vide ko će im prvi prići.
Da li se tom logikom vodio RTS kada je odlučio da uđe u projekat „Jutro će promeniti sve“ ili nekom sasvim drugom, tek je na naše ekrane stigla serija kakve nije bilo skoro čitavu deceniju.
Kompletna jedna generacija, dakle, stasala je otkad smo vidjeli „Ono kao ljubav“, serijal koji se svojom strukturom, tematikom i atmosferom obratio neposredno mladoj, urbanoj i životno nestabilnoj ekipi koja luta na putu iz dvadesetih u tridesete. Ako je „Ono kao ljubav“ tada toj grupi došao kao lagano pićence s nogu, „Jutro će promeniti sve“ je ozbiljna pijanka, ona koja te provede kroz svaku emociju i svaku životnu odluku, da je dobro preispitaš još jednom.
Ova je serija stigla tiho, bez medijske pompe i krupnih promo budžeta, uz najavne rečenice koje su obećavale „izbjegavanje klišea“ i „razlikovanje od svega viđenog u posljednje vrijeme“, pa nagovještavale upravo već viđene klišeje. Punih 20 epizoda kasnije, mirne duše se može reći da je „Jutro“ zaslužilo da se na sve strane o njemu priča, mnogo više nego neka djela koja ne silaze s naslovnica, jer je zaista uspjelo da bude drugačije od svega što se kod nas proizvodi.
Kada bismo ušli u detaljno objašnjavanje „kako“, teško bi se došlo do odgovora koji će zvučati vjerodostojno.
Argumentovati da je scenario grupe pisaca, ali najvećim dijelom Maje Pelević, nešto posebno, bilo bi teško. Iz objašnjenja postavke sa četvoro glavnih protagonista, tipičnih beogradskih likova koji više ne znaju ni da li su i dalje mladi, a kamoli kako su do današnjeg dana došli i kojom stazom da zakorače u sutrašnji, ne može se vidjeti koliko su oni pametno napisani, pažljivo razvijani i smisleno isprepleteni. Iz ponavljanja njihovih replika ne može se čuti koliko snažno one zvuče stavljene u kontekst, scenu i emotivno stanje iz kojeg izlaze.
Još je uzaludnije navoditi koliko minijatura koriste Goran Stanković i Vladimir Tagić, kreatori i režiseri serije, da rediteljski i produkcijski jednostavne i nebrojeno puta viđene scene učine nešto drugačijima, istinski efektnima, neporecivo životnima, čak i pamtljivima.
Pri tome, ne oslanjaju se „samo“ na mudro pozicioniranje objektiva i dobar izbor nijanse kadra, već i na element prečesto zapostavljen ili rutinski odrađivan kod nas, a to je muzika. Iz epizode u epizodu, bilo da podsjećaju na klasike Električnog orgazma ili otvaraju prostor za sastave novije generacije kakav je Ti, Stanković i Tagić dopunjavaju vrlo moćnu plejlistu i muziku koriste kao ključnog saveznika u kreiranju ambijenta, nerijetko i nezvaničnog naratora.
Osim novoj muzici, „Jutro“ je širom otvorilo prozor u svijet i novim glumačkim zvijezdama. Naravno, većina njih je odavno izašla iz anonimnosti, a mnogi su i među mejnstrim publikom postali prepoznatljiva lica, ali „Jutro“ bi zaista moglo da promijeni sve za četvoro mladih glumaca u glavnim ulogama.
Andrija Kuzmanović pokazuje znatno više dimenzija nego u „Senkama“, a i u onima u koje je već zalazio je sve uvjerljiviji, dok Nikola Rakočević odavno nije ovako dobro opravdao svoje nekadašnje uvrštavanje među European Shooting Stars. Ipak, uz zasluženo poštovanje prema dvojici glumaca, u ekipi manje-više nasljeđenoj iz „Sumnjivih lica“ najviše oduševljavaju glumice.
Ko god je pratio Isidoru Simijonović od „Klipa“ do „Ubica mog oca 2“ i fenomenalnih izvedbi na pozornici, neće biti iznenađen time da ulogu Saše nosi naprosto bez greške. Iznenađenje nije ni Jovana Stojiljković kao njena cimerka Anđelka, jer ko je čitao i gledao dalje od naslova o vezama poznatih, mogao je da vidi o kakvom potencijalu se radi. U „Jutru“, jedna uz drugu, one djeluju kao da se nisu razdvojile ni jednoga dana otkad su se našle na setu filma Maje Miloš.
Svojim suprotstavljenim energijama, podudarnim ličnostima i teško nadmašivim talentima, Isidora i Jovana stvaraju povezanost koja skoro da se rukom opipati može, oživljavaju prijateljstvo koje se iskreno želi i postaju tandem „prijatelja po ulogama“ koji bi u budućnosti lako mogao da se upiše na listu antologijskih u našem glumištu.
Priču o ulogama ne bi trebalo zatvoriti bez pohvale i već upisanima u istoriju regionalne sedme umjetnosti, prvenstveno Aniti Mančić i Nebojši Dugaliću, ali i bez isticanja izuzetno nadarene Hane Beštić, kojoj bi uloga u „Jutru“ morala da bude ozbiljna odskočna daska.
Da li će i za čitavo „Jutro“ biti mjesta na stranicama domaće filmske istorije, onima gdje se bilježi najbolje što smo imali u svim žanrovima, možda je suviše rano reći. Nakon emitovanja polovine snimljenih epizoda, taj ishod djeluje sasvim moguć.
Ako do njega i dođe, „Jutro“ će se na tu listu ušunjati tiho, neprimjetno, neočekivano i neobjašnjivo, baš kako su se njegovi (anti)heroji ušunjali u srca gledalaca koji su put do njih pronašli i bez šljaštećih medijskih putokaza, lutajući izgubljeno poput četvorke iz beogradskih blokova.
Naslovna fotografija: RTS
