Dok je ovdašnja pop kultura prošle sedmice ostala dubinski potresena tragičnim odlaskom Marije Ćurčić, svjetsku je uznemirio jedan, naizgled potpuno bezazlen intervju.
Njega je dala Bili Ajliš (Billie Eilish) za magazin Vanity Fair i on nije bio ništa novo. Štaviše, pitanja koja su joj postavljana 18. oktobra, a na YouTube postavljena protekle sedmice, bila su identična onima na koje je Bili odgovarala istog datuma prošle godine. Samo, bila je to neka sasvim druga Bili.
Bili Ajliš O'Konel (O'Connell) ima svega 16 godina. No, Bili ima i 6,3 miliona pratilaca na Instagram-u, njeno se ime pominje 9,3 miliona puta u Google pretragama, a njen najluđi nastup bio je, kako kaže, pred 40.000 ljudi. To je ozbiljan skok u odnosu na „mizernih“ 257.000 pratilaca, 1,13 miliona rezultata pretrage i 500 posjetilaca od prije godinu dana. Sve to saznajemo iz ovog intervjua, a još više koliko je sve to suštinski nevažno.
„Nadamo se da će izbjeći izgaranje“, „Ovo je dokaz koliko ludu razliku može jedna godina da napravi u životu osobe gurnute pod svjetla reflektora“, „Video koji dobro otvara perspektivu puta kojim umjetnik prolazi“… samo su neki od natpisa koji su izronili u raznim medijima, približavajući Bili tako brojci od 9,4 miliona pominjanja. Još su otvoreniji, saosjećajniji i tužniji komentari ispod samog videa, čiji broj pregleda neki mediji, vrlo prikladno, pažljivo promatraju.
S jedne strane, u pravu su.
Bili Ajliš pojavila se niotkuda, iz jedne od umjetničkih porodica umjetnicima krcatog Los Anđelesa, i skoro u kućnoj radinosti, kroz SoundCloud i YouTube, postala planetarna senzacija pjesmom čiji je autor njen brat. U danima cifara, nula i jedinica, „Ocean Eyes“ je obišao globus nevjerovatnom brzinom i brojevi pregleda, strimova i prodaja odletjeli su u nebo. Tada negdje je, među svim naslovima o novom tinejdž idolu na obzorju i titulama dolazeće muzičke zvijezde, stigao i taj prvi Vanity Fair intervju. U njemu, 15-godišnja Bili, nevjerovatno zrela za svoj uzrast i vidno podozriva prema stvarima koje je čekaju, na budućnost svojim sanjivim, „okeanskim očima“ ipak gleda sa mnogo optimizma, a u svojim riječima, poput onih da nema dečka jer ga ne želi, jer je to smara i glupo je, čuva još mnogo djetinje nevinosti.
Godinu dana poslije, nakon što je zakoračila u okeanski duboku muzičku industriju i zagazila sve do mulja jeftinih tabloida i skupe slave na njenom dnu, u njenim odgovorima nevinosti više nema, a optimizma tek u tragovima.
Između „Ocean Eyes“ i najnovijeg „When The Party's Over“ stalo je još nekoliko zlatnih i platinastih singlova, kakvi su „Bellyache“, „Lovely“ i „You Should See Me in a Crown“, i njima je Bili već stasala u ozbiljnu muzičarku. Njen pristup savremenom popu postao je prepoznatljiv, zasnovan na kvalitetnim elektropop melodijama, mrakom obmotanim ljubavnim stihovima i poluanđeoskom glasu koji sve natkriva. Međutim, iz svakog drugog odgovora vidljivo je koliko čeoni sudar sa realnošću šoubiznisa može da bude bolan, posebno za uzavrelu tinejdžersku glavu.
Bili je na teži način naučila da ne objavljuje sve što misli i osjeća, ljubomorna je na prošlogodišnju sebe što je ona još uvijek mogla otići negdje gdje je niko ne prepoznaje, a dečka i dalje nema, samo sada jer smatra da to ne bi bilo fer prema njemu s obzirom na život kojim živi. Na pitanje da li osjeća pritisak, o kojem je nekad morala da razmisli, kao iz topa ispaljuje odgovor uz bolan smiješak, ali zato mnogo duže razmišlja šta da kaže kada je pitaju vrijedi li to sve te muke, dodajući da su u „muzičkoj industriji svi izvođači tužni“.
Pojedini odgovori Bili v2.18 primjer su, dokaz i upozorenje koliko teška, komplikovana, pa i opasna može da bude tranzicija od talentovane klinke iz kraja do sljedećeg muzičkog superstara, ikone novog stila i uzora drugim klinkama iz kraja.
S druge strane, svi stvarno i lažno zabrinuti nisu u pravu.
Iako tek treba da objavi svoj debitantski album, Bili već jeste istinska zvijezda neke nove generacije, i to sasvim zasluženo. Ali je, isto tako, 16-godišnjakinja iz Los Anđelesa.
O tom gubljenju granice između djeteta i čuda od djeteta pisane su ozbiljne psihološke studije i čitave knjige, snimane emisije, pa i filmovi poput nedavno objavljene „Nadarene“ („Gifted“). Iluzorno je očekivati da će industrija zabave imati razumijevanja za to – da je takva, ne bi je industrijom zvali – ali bi bar fanovi, bilo Bili, bilo muzike uopšte, trebalo da imaju.
Tačnije, morali bi da imaju, kao neko ko je tu zbog ljubavi prema umjetniku i njegovoj umjetnosti, ko dijeli isti senzibilitet i emociju, čiji bi pogled na stvar trebalo da bude mnogo bliže uglu osobe sa gitarom u ruci i dušom u gitari nego osobe sa kalkulacijom na umu i tiražom na oku. Ali, slučaj Bili Ajliš novi je u nizu onih u kojima se fanovi lako prestroje onaj drugi, suprotni mod razmišljanja, u kojem je svako odstupanje od savršenosti povod za paljenje alarma.
To što je 16-godišnjakinji iz Los Anđelesa danas draža crna od svijetlozelene ili što sada nije zadovoljna tekstovima koje je prije pola godine otpjevala, sasvim je uobičajeno. Jedina, svakako nezanemarljiva razlika od bilo koje druge 16-godišnjakinje iz Leskovca ili Los Anđelesa je ta što je ona pozvana da o tome priča pred milionima, ali su i dalje u pitanju vršnjakinje sa sličnim bubicama u glavi, promjenama raspoloženja i periodičnim tumbanjima svih životnih stavova. Nismo (još) sprovodili istraživanje na tu temu, ali se mirne duše može pretpostaviti da je i među čitaocima Bosonoge barem pola onih koji su u nekom tinejdžerskom periodu najviše voljeli crnu, sa ili bez dodatkom martinki, lanaca i teške šminke.
U svim diskusijama o intervjuu koji je, manje ili više iskreno, zabrinuo popkulturne krugove vode se diskusije o svim njegovim segmentima, sem o dva najvažnija. Naime, jedan od rijetkih identičnih odgovora koje je Bili dala došao je na pitanje „koliko često razgovaraš sa svojom porodicom“. „Stalno“, odgovorila je u oba navrata. I oba videa su završila na identičan način, snažnim zagrljajem s njenom majkom.
I u tome je ključ čitave priče, onaj koji otvara i vrata za treći nastavak, 18. oktobra 2019. godine. Ako ga Vanity Fair snimi, budite uvjereni da ćemo u njemu vidjeti neku treću Bili, jer to tako i treba. Isto kao što bi trebalo da njen prvi album negira i posljednje dileme i posljednji singl, time što će dokazati da zabava Bili Ajliš, u stvari, nije ni blizu završetka, već tek počinje.
Naslovna fotografija: printscreen
