Jedan moj prijatelj je vazda teoretisao da bi, ako bi tako moralo, pristao da se od cjelokupne pop kulture sačuva samo stvaralštvo The Beatles-a i da bi to opet bilo sasvim dovoljno za njega.
Ja sam, vazda namučeni poligamac, tom njegovom ,,spisku’’ dodavao još dva imena: Kjubrik (Stanley Kubrick) i Queen.
Zato je film “Boemska rapsodija” (“Bohemian rhapsody”), koji govori o usponu grupe Queen i njenom frontmenu Frediju Merkjuriju (Freddie Mercury), kojeg tumači Rami Malek (“Mr Robot”), ostvarenje koje je bilo na vrhu liste očekivanih filmova za ovu godinu. Toliko sam lično vezan za stvaralaštvo ove grupe da nisam ni želio da odredim na koji način želim da bend i legendarni frontmen budu predstavljeni prije nego makar jednom odgledam konačni uradak kojem su prethodile godine napornog pregovaranja oko onoga čime bi film trebalo da se bavi.
Sve ovo navodim da bih ukazao da je “Boemska rapsodija” film koji morate pogledati, bili fanovi ove grupe ili ne. U svakom slučaju će vas oduvati perfektan zvuk i osvjetljenje u pojedinim dionicama, jer se članovi benda, koji objektivno stoje iza ostvarenja, zaista trude da prenesu jedinstveni zvuk koji je Queen imao, kako uživo, tako i u studijskim verzijama svojih pjesama. U tom smislu, sada već toliko izvikana scena s Live Aid-a ’85 daje ovom filmu blijedu prelaznu ocjenu, a one koji nisu toliko upoznati sa radom i stvaralaštvom grupe će sigurno natjerati da nakon gledanja zavire u njihovu biografiju.
Ipak, pravim fanovima će ova scena biti gorki podsjetnik onoga šta je moglo da bude. Na koncu, bili fanovi ili ne, osjećaj da je ovo ostvarenje moglo mnogo bolje neće izčeznuti ni dok bude završavala odjavna špica, prošarana Merkjurijevim poletnim hitom ,,Don’t stop me now’’. Ako vas zanima generalna biografija jedne od najvećih grupa svih vremena, ovaj film je dovoljan da dobijete takvu sliku. A s obzirom na to koliko podteksta ima u pravoj priči o bendu i, prije svih, Merkjuriju, moglo je mnogo više i zato je jedno veliko razočaranje.
I dok je dijagnoza filma već navedena, ovaj tekst će se baviti o uzrocima, i onome što je moglo i trebalo da bude – a nije.
Kao što je onima koji su pogledali film već poznato, grupu Queen čine četiri intelektualca koji su svoje diplome stekli na prestižnim londonskim univerzitetima. Film nas, krajem drugog čina, kroz riječi samog Merkjurija za njegove tri muzičke pratilje podsjeća da je Brajan Mej (Brian May) završio astrofiziku, Tejlor (Taylor) stomatologiju i Dikon (Deacon) elektrotehniku. Frajeri su, osim toga, članovi jednog od najvećih bendova svih vremena, stabilni porodični ljudi i umjetnici koji daju jednak doprinos u pisanju pjesama kao i njihov frontmen. I nas je baš savršeno briga za to.
Naime, ono od čega “Boemska rapsodija” pati jeste bolesna sujeta, prije svega Brajana Meja, glavnog gitariste. Da se razumijemo – nije ovo neka strašna ili nepoznata osuda. Istorija grupe Queen je istorija sukoba Merkjurijevog ega i ostalih članova benda. I da dodam – kvinovci su uvijek priznavali suprematiju gospodina Bulsare (Faruk Bulsara je, kao što je poznato, pravo ime Fredija Merkjurija, koje je odbacio u ranoj mladosti).
Samo je u očima javnosti bend morao biti predstavljen kao sastav četvorice jednakih i niko iz benda nije lično tvrdio drugačije, ma koliko kolale glasine o sukobima u samoj grupi i ma koliko bila zvučna Fredijeva genijalnost. I jasno je meni da Mej i družina nikada nisu htjeli da Fredija predstave kao sebičnog degenerika kojeg obmanjuju njegovi ljubavnici i koji u članovima benda nalazi spas i iskupljenje. Ali, da bi priča o četvorici jednakih pila vode, Fredijeva nesvakidašnja ličnost i talenat su morali da budu žrtvovani, a on sam je morao biti predstavljen kako je gore navedeno.
Zato je ova verzija grupe Queen, koju su oni svakako predstavljali javnosti već krajem sedamdesetih i osamdesetih, ta filtrirana verzija u kojoj je sve bajno i svi jednako doprinose, a Fredi je glavni klovn, na kraju potpuno očekivana i na filmskom platnu, posebno ako se uzme u obzir koliko je bilo problematično krenuti sa čitavom produkcijom. Ali, to nije verzija koja čini jedno kvalitetno filmsko ostvarenje.
Niko ne želi da film služi kao slavljenje nečijeg lika i djela samo radi feštanja. Ako su htjeli da proslave svoje djelo, morali su pokazati mrak iz kojeg je nikao bend i, posebno, mrak u kojem je stvoren lik Fredija Merkjurija. Ako su htjeli da slave život, morali su prikazati svjetlost u kojoj je rastao lik Fredija Merkjurija.
Ne, niko nije htio film o ljudima savršene biografije. Ljudi savršene biografije – u ovom slučaju: ostala tri člana benda – bili su idealna dekoracija za glavnu radnju i tek nešto više od scenografije za glavnu divu. Neko ko će još više baciti svjetlo na genijalnost onoga koji je uopšte izdigao te “savršene” persone iz okova prosječnosti. To je trebalo da bude film koji će oguliti fasadu jedne od najintrigantnijih ličnosti XX vijeka.
Da budem još direktniji – ovaj je film imao potencijal da nadmaši Formanovog “Amadeusa”. I simptomatično je to kako se i “Amadeus” bavi genijalcem koji je, umjetnički gledano, goli prosjek, i koji se trudi da ga makar za života ne zasjeni ludak prosvijetljen nečim što ne mogu razumjeti oni koji to nemaju. I neka ovo bude savršeno poređenje za ono što su Frediju uradili njegovi drugovi iz benda, na čelu sa demagogom duge kovrdžave kose (da, Brajan Mej).
Da bih približio svoju poentu, vratiću se početku filma. Tačno je predstavljeno da je prvi veći hit grupe bila Fredijeva pjesma “Seven Seas of Rhye”. I da je iza ovog projekta stajao neki režiser od integriteta, koji ne bi dozvolio Meju i Tejloru da miješaju svoje prste u produkciju, sigurno bi se zapitao šta je to “Rhye”, jer se na prva tri Queen albuma u skoro svim Fredijevim pjesmama ovaj termin uporno ponavlja. Sve što nam zvanična biografija i poneki rijetki Merkjurijev intervju sa početka karijere ukazuju jeste da je to mitološki svijet koji je on sam izmislio i u koji smješta skoro sve svoje prve pjesme.
Ali, odakle inspiracija za taj svijet? Ko je taj misteriozni kralj “Raja” koji se usuđuje da prkosi zakonima prirode i izaziva moćne Titane na dvoboj? Pjesme smještene u ovom svijetu prepune su metafora (poslušati na primjer “My Fairy King”) i maltene svaki stih predstavlja izvor polemika za fanove, a naročito one koje zanima Merkjurijeva enigmatična ličnost. Film prelazi preko ovih početaka u maniru koji će biti karakterističan do samog kraja: pojačaj zvuk, pusti muziku i akcenat stavi na zgode i nezgode iz studija i interpersonalne čarke i podbadanja članova benda. Površno, plitko i nedolično muzici koja ih je proslavila.
Već na tom startu propuštena je sjajna prilika za uvod Merkjurija kakav priliči jednom takvom umjetniku. Lako je Fredi mogao da bude predstavljen kao neko ko je odrastao u svom izmišljenom svijetu, čiji je bio kralj i gdje je sve bilo moguće. Došavši iz tog svijeta koji je izgubio, Merkjuri se spustio na naš da ga osvoji i time stekne iskupljenje kako bi se vratio odakle je i ponikao.
Ova metafora je toliko očigledna priča koja proizilazi iz prvih pjesma iz njegovog uma i koja nam najavljuje nesvakidašnju ličnost spremnu da stvori nešto jedinstveno. Krenuvši odatle, ne bi nam bilo teško ni da imamo novu perpspektivu Fredijevog života, ali i putešestvija grupe Queen. Ostale članove Fredi bi sakupio kao briljantne mlade ljude koji možda nemaju ,,merkjurijevski dodir’’, ali mogu savršeno dobro da materijalizuju sve ono što je već bilo u njegovoj glavi. Jer, sve ovo i jeste prava istina koja stoji iza ostalih kvinovaca. Bez Fredija oni su tek mladići sa svijetlom budućnošću, ali ih je Fredi izdigao do legende.
I možda je to ono što mu ne mogu oprostiti, naročito ne Mej. Bez Fredija, Mej bi bio izuzetno poštovana ličnost u svojoj zajednici i u porodici. Sa njim, on je legenda, ali zato jer je bio gitarista u Merkjurijevom bendu, a ne svojom zaslugom. Zato je lik Merkjurija u filmu žrtva sujete čovjeka kojem je Fredi vjerovatno najvoljenija osoba nakon samog sebe.
Da su se kojim slučajem usudili da zagrebu ispod površine ličnosti svog frontmena, gledaoci ne bi bili uskraćeni za neke kultne scene iz njegovog života, kojih je bilo na pregršt. Tako je, na primjer, britansku ikonu lejdi Di (princeza Dajana), koja je bila očarana njegovom ličnošću, obukao u transvestita kako bi išla sa njim na žurku. Potpuno je zasijenio tadašnju megazvijezdu Dejvida Bouvija (David Bowie) na snimanju njihovog dueta “Under pressure”. Uništio je Sida Višusa (Sid Vicious) i njegove Pistols-e na vrhuncu pank manije u Britaniji. Isto tako, nećete vidjeti zbog čega je najveća operska diva XX vijeka Monserat Kabalje (Montserrat Caballé) bila oduševljena Merkjurijem i svrstala ga daleko iznad svakog umjetnika sa kojim je sarađivala. Nećemo imati ni priliku da saznamo šta se krije iza Merkjurijevog prekida prijateljstva sa Majklom Džeksonom (Michael Jackson). Ništa od toga, jer se niko od tih ljudi uopšte ne pojavljuje u filmu. Pitanje je i da li su oni uopšte znali imena ostalih članova benda.
Što je možda još bitnije, iz filma se stiče utisak da su hitovi koje su ostali članovi benda napisali došli isključivo iz njihove glave, kako je slučaj kod Merkjurija. Istina je bila ta da je većinu tih ostvarenja svaki član bend donosio u studio u sirovoj verziji, koju bi Merkjuri prilagodio u toj mjeri da je mogao da polaže koautorsko pravo na većinu pjesama koje nije napisao. Uostalom, postoji mnogo izjava čak i samih članova benda koje jasno ukazuju da je ovo bio slučaj. I sami su saglasni da je sa Fredijem sve bilo jednostavno. On je znao da sa svega nekoliko instrukcija izmijeni samu srž pjesme i da nikada ništa ne pomene o svom doprinosu.
Tako, umjesto filma o neprilagođenim mladićima, razapetim između želje da uspiju kao rok zvijezde i sopstvenih akademskih karijera, i enigmatičnom čovjeku egzotičnog porijekla, koji unosi potpuni haos u njihove živote i čiju sudbinu i unutrašnja previranja pratimo, u “Boemskoj rapsodiji” dobijamo filtriranu biografiju kultnog benda, koja svoje junake tretira kao sumu činjenica i muzike koju su napravili, oduzimajući im humanost, a od glavnog junaka praveći iskompleksiranu nakazu, koja je shvatila da je ništa bez benda. To nije Queen koji ja poznajem i to nije umjetnik koji ih je predvodio.
Rekonstrukcija Fredijevog nastupa na Live Aid-u nije išta drugo do bjesomučno izvježbana koreografija, praćena, istina, fantastičnim zvukom, još boljim pjesmama i patetičnim predloškom koji je prethodio (i koji je u potpunosti lažan), pa ne bi bio problem ni mnogo manje talentovanom glumcu od Maleka da izgleda dobro u takvoj situaciji. Ali, ono što je sigurno jeste da Rami Malek nije Fredi Merkjuri, niti je Fredi Merkjuri iz filma koji smo na kraju dobili imalo nalik Merkjuriju, vjerovatno najklasičnijem umjetniku među titanima pop kulture.
Naslovna fotografija: Alex Bailey / 20th Century Fox
