Ima nešto posebno u filmovima iz čijeg je svakog kadra vidljivo da su oni, u stvari, ljubavna pisma, ne nekome, već nečemu – nekom gradu, nekoj obali ili oblasti.
Od Vajlerovog (William Wyler) „Praznika u Rimu“ („Roman Holiday“) do, evo, Kuaronove (Alfonso Cuaron) posvete rodnom Meksiko Sitiju, takvi filmovi imaju neki specifičan sjaj, koji se golim okom teško locira, ali se još kako osjeti negdje iza njega.
Džoel i Itan Koen (Joel, Ethan Coen) svoje ljubavno pismo adresirali su na daleki američki zapad i napisali ga u stihovima.
„The Ballad of Buster Scruggs“ nije prvi put da dvojac rođen mnogo sjevernije, u Mineapolisu, piše o kaubojskoj Americi, niti je prvi put da to radi na vrhunski način. „Čovjek zvani hrabrost“ („True Grit“), „Nema zemlje za starce“ („No Country for Old Men“), pa i suštinski, ako ne baš geografski, „O, brate, gdje si?“ („Oh, Brother, Where Art Thou?“) redom su pokazivali kakve osjećaje oni gaje prema toj prostornoj i istorijskoj strani svoje zemlje, ali i kakav osjećaj imaju da se njome bave na impresivan način. Ipak, „Balada“ je njihova najemotivnija i najkoenovskija posveta Americi širokih stetsona i još širih prostranstava.
Iako je dugo važio podatak da je „Balada“ trebalo da bude serija, koja je u zadnji čas pretvorena u antologijski film, članovi ekipe su nedavno to demantovali, tvrdeći da je film od početka bio jedini planirani format. Bilo tačno ili ne, šteta je, jer doslovno svaka od šest obrađenih priča zaslužuje da bude razrađena u makar šest zasebnih epizoda.
Pomenute priče su potpuno odvojene jedna od druge, pa tako i Baster iz naslova svoje otpjeva već u prvoj, i jedino bi se u njihovom povezivanju i slaganju u redoslijed mogao naći neki ozbiljniji prostor za diskusiju da li je moglo bolje i drugačije. Od uvezivanja priča na bilo koji način – sem istorijskim periodom i koenovskim potpisom, ali doći ćemo do toga – vidno se odustalo već na prelazu iz prve u drugu, i to je legitimna odluka, iako žanrovske šetnje možda neće „leći“ baš svakome. Međutim, ostaje pitanje da li su se poglavlja mogla poslagati drugačije, posebno da za završno bude odabrano neko drugo, recimo „Near Algodones“ ili „The Gal Who Got Rattled“. Iako i „The Mortal Remains“, posljednja strofa u baladi o Divljem zapadu, jeste priča sa mnogo kvaliteta i šarma, čini se da bi se bolje uklopila negdje u sredini, a film bio još efektniji sa drugačijom završnicom.
No, i ovo je tek finesa koja samo u nekoj mjeri utiče na utisak o cjelokupnom ostvarenju. A ono je možda i kruna dosadašnje karijere braće Koen u segmentu njihovog autorskog pečata.
Kolažni format bez jedne velike priče, vremenskih, žanrovskih i bilo kojih drugih okvira, omogućio Koenima da daju sebi oduška i isprobaju sve što su čuvali u svojim ladicama i glavama – i vestern mjuzikl, i crnohumorna samoubistva, i podivljale usamljenike, i fore na vješalama… Kao scenaristi, režiseri i producenti koji ne robuju nikome, radeći na filmu koji ne robuje ničemu, napravili su film sebi za dušu. I to je najbolja moguća vijest za sve fanove njihove umjetnosti.
Humor je ovdje crn, uvrnut i originalan, kako pravom humoru i priliči. Kadrovi su široki, megalomanski, nesagledivi, kako se američka prerija i snima. Šest ekranizovanih priča, koliko god vremenski kratke bile, još kako ima i glavu i rep, do mjere u kojoj zaista želite po tih pet dodatnih epizoda za svaku, da vidite šta je tačno te likove dovelo u tu situaciju i šta se desilo nakon nje. A pomenuti likovi nisu generičke pojave iz vestern filmova, jer je većina do te mjere razrađena i individualizovana da pojedini, poput onih iz poglavlja „Meal Ticket“ i „All Gold Canyon“, predstavljaju vrlo ozbiljne studije karaktera. I glumci koji ih igraju (Džejms Franko, Tim Blejk Nelson, Zoi Kazan i drugi) zaslužuju svaku pohvalu za prikazivanje svih nivoa njihovih ličnosti u tako kratkom roku, a Tom Vejts (Tom Waits) u ovom filmu je nešto što zaista moraš svojim očima da vidiš.
I replike su često genijalne, i rječnik je tako maestralno koenovski, i muzika koja svira u pozadini ili nastaje iz grla protagonista je idealno selektovana… Shvataš u kom pravcu ovo ide?! O svakom stihu ove „Balade“ mogla bi se po tri pasusa napisati, ali to je suvišno, jer, kao i svaku pjesmu, najbolje je možeš doživjeti tek kada je odslušaš – u ovom slučaju, odgledaš – u cjelini, od početka do kraja.
Ukoliko su ti se dopali „Ave, Cezare!“ („Hail, Caesar!“) i „Suburbicon“, „Balada“ će te sigurno oduševiti. Ako nisu, ili će te oduševiti ili je vrijeme da se ostaviš braće Koen. Jer, „Balada“ su oni, Džoel i Itan – organski, neprskani, prirodni, iz bašte jedne kuće u Minesoti gdje, nekom čudnom devijacijom, korjenje raste sve do američkog zapada.
Naslovna fotografija: Netflix
