Kako bi se u džungli interneta reklo – I’m a simple man.
Ako vidim Adama Sendlera (Adam Sandler), ja prebacim kanal ili skrolnem do sljedećeg filma. Ne bih umio racionalno objasniti zašto. Nije gospodin Sendler ništa nažao učinio ni meni ni mojoj porodici, nemam neku urođenu averziju prema generičkim pedesetineštogodišnjacima iz Bruklina, a i gorih glumaca od njega, realno, ima. Zašto je on u mom filmskom kosmosu postao taj na kojeg ruka refleksno pritišće dugmiće, ne znam, ali svako valjda ima jednog takvog.
No, kako bi se u džungli interneta parafraziralo – dođu tako vremena kada naiđe film čiji je Adam Sendler najbolji dio. I to uopšte ne zato što je u pitanju loš film.
Štaviše, u vrijeme kada je „The Meyerowitz Stories“ trebalo da izađe, uveliko se pričalo o njemu kao konkurentu za Oskara – i filmu, i Sendleru. A onda se desila čudna stvar, koja se može objasniti samo zatvorenošću američke Akademije prema Netflix djelima – kritičari su ga hvalili, gledaocima se dopao, ali je čitava diskusija o zlatnim kipićima ekspresno utihnula. Kada su se oni uručivali, porodica Mejerovic je bila kraj TV ekrana, daleko od konkurencije u svim mogućim kategorijama.
Odmah da bude jasno, „The Meyerowitz Stories“ nije najbolji film o sjebanim porodicama i nemogućnosti da se odrasli ljudi izbore sa bijesom nakupljenim tokom odrastanja, ali je svakako jedan od boljih koji su se pojavili u prethodnim godinama. Iako u scenariju Noe Baumbaha (Noah Baumbach) nema previše originalnosti, a u njegovoj režiji ima previše minuta i scena kroz koje curi kompaktnost, storija o disfunkcionalnoj porodici jednog ostarjelog umjetnika sadrži mnogo šarma, emocija i suštine.
Ključ svih priča o Mejerovicima, kako na filmu tako i van njega, i jeste u članovima porodice. Pominjani Sendler je dijete najpogođenije ožiljcima iz prošlosti, ili se barem to na njemu najočitije vidi. Lakoća sa kojom tegli ulogu koja se povija pod teretima svojih silnih slojeva zaista je impresivna, čak i za njegove okorjele antifanove. Njegov neostvareni muzičar, samo na površini pomiren sa svojom ulogom oca i domaćina, ima najveći raspon ispoljavanja posljedica, i u svakoj od njegovih tačaka je Sendler jednako uvjerljiv.
Ostali djelići razbijenog domaćinstva ne zaostaju mnogo, ako i uopšte. Od egocentričnog, svojeglavog i od samokritike operisanog oca porodice Dastina Hofmana (Dustin Hoffman), preko na različite načine podjednako polupanih brata Bena Stilera (Ben Stiller) i sestre Elizabet Marvel (Elizabeth Marvel), pa do alkoholičarske supruge Eme Tompson (Emma Thompson) i podvojene smjerno-egzibicionističke kćerke Grejs Van Paten (Grace Van Patten), dug je spisak velikih imena (aktuelnih ili u nastajanju) koja u ovom filmu potpuno potvrđuju svoju reputaciju.
Kritički posmatrano, moglo bi se reći da su ove fenomenalne izvedbe i poneka posebno inspirisana razmjena replika jedino što „The Meyerowitz Stories“ izdiže iznad prosjeka crnohumornih drama o (a)tipičnim porodicama, ali zar to nije dovoljno da film dobije više pažnje, popularnosti, pa i nominacija, ako već ne nagrada?
Imajte na umu da pričamo o godini u kojoj je za najbolji film bio nominovan jedan „Najmračniji čas“ („The Darkest Hour“), koji doslovno ništa sem vrhunske glume i nema, a i ona je koncentrisana u samo jednom čovjeku. Da je za sporednog glumca bio nominovan Kristofer Plamer (Christopher Plummer), nakon čitave frke oko Spejsija (Kevin Spacey). Da je za žensku sporednu rolu bila nominovana Oktavija Spenser (Octavia Spencer), čiji je performans u „Obliku vode“ („The Shape of Water“) bio zaista dobar, ali, ruku na srce, ne jedan od onih koji se pamte. A niti u jednoj od ovih kategorija nije bilo mjesta za „The Meyerowitz Stories“, Adama Sendlera ili Elizabet Marvel.
U neku ruku, možda je ta neopravdana zapostavljenost samo dopunila čitavu priču o Mejerovicima. Zapostavljanje je njihova sudba, pa su samo dobili još jedan povod za bijes, a njihovi gledaoci razlog više da razviju empatiju prema njima.
Naslovna fotografija: Netflix
