Upozorenje: U ovom tekstu će se analizirati konkretne scene iz horor filmova “Vještica” (“The Witch”), “Babaduk” (“Babadook”) i “Nasljedno” (“Hereditary”), pa ukoliko ne želite da saznate bitne događaje iz bilo kojeg od ovih filmova prije nego ih pogledate, onda nemojte još uvijek čitati isti.
I dok Žuti kralj sije strah u bajkovito-jezivim krajevima Luizijane, Rast Kol (Rust Cohle) ne osjeća užas. Ovaj, sada već kultni lik iz prve sezone serije “True Detective” je, do tog trenutka već postao previše otuđen. Otuđen od sebe, od Boga, od kolega i svih koji ga okružuju u svijetu oko njega. Ali, ponajviše otuđen od svoje porodice i to najviše zbog tragične pogibije njegove ćerke i naravno njegove isključive krivice u tom životnom udesu. Baš zato Rast Kol postaje pravo lice da svima nama postavi pitanje:
Šta ako je je jebena ljudska svijest samo tragična greška evolucije?
Šta ako smo time što smo kao jedina živa bića na ovoj planeti koja imaju svijest zapravo samo jedina živa bića koja su za vrijeme skoro čitavog svog postojanja svjesni naše prolaznosti?
I konačno: šta ako, bio nam dželat Žuti kralj ili majka priroda, na kraju svega ne postoji ništa?
Naposljetku, Rast Kol ne osjeća strah jer je njegov proces otuđenja doveden do kraja, ali je tu da nam bude podsjetnik i da je anksioznost od življenja u modernom svijetu ništa drugo do sve jasnija čovjekova svijest o besmislenosti te iste svijesti. Dakle, svako od nas je pomalo otuđen i jedino varira koliki je stepen otuđenosti. Zato se sve više troši, sve više se proizvodi kako bi se još više trošilo. To je ta aždaja konzumerizma koja je samo razjapljena čeljust naše svijesti što želi biti popunjena nečim smislenim, pa makar i tim jednokratnim užitkom. Neko tu aždaju hrani lakše, neko teže, ali svi to radimo ne bi li potisnuli misao o sopstvenoj prolaznosti.
Ipak, otuđenom pojedincu nije lako, prije svega jer pojedinac nikada nije stvarno sam. Oni najbliži u njegovom životu, njegova porodica, su i dalje na prvom mjestu kao oslonac u teškim trenucima. No, to je mač sa dvije oštrice. Naime, pojedinac je svjestan i njihove prolaznosti. Zato uveče prije nego utone u san, ponekada se podmuklo primakne misao o tome da će jednog dana i porodica nestati.
Zar nije ta jednostavna misao, koju sebi danju ne želimo priznati ono što u sebi sadrži najjeziviji horor: naši najbliži umiru i mi tu ništa ne možemo učiniti, isto kao što ne možemo spasiti sebe. Čini se da se određeni broj talentovanih režisera današnjice zadržava upravo na ovoj psihološkoj klackalici i ispitujući sve njene dubine pravi renesansu ovog žanra u tekućoj deceniji.
Prije nego zavirimo u neke od najboljih horora u ovoj deceniji sa porodicom u njihovom centru treba istaći da je jasno da užas koji mogu proizvesti kompleksni odnosi u porodici nije nešto što je uvedeno u horor tek u ovoj deceniji i da je taj element prisutan u hororima decenijama unazad ( “Psycho”, “Rosemary’s Baby”). Ipak, horori kojima ću u ovom tekstu posvetiti pažnju uzimaju u obzir isprepletenost i međusobnu prožetost svih različitih odnosa koji postoje u jednoj porodici, ne zadržavajući se samo na jednom. I ono što je najvažnije: oni apeluju ne na hladnoću ili mržnju koja, istina, može postojati u porodičnim odnosima. Baš suprotno: uspješni horori u ovoj deceniji akcenat stavljaju na ljubav, na bol i strah koji proizilaze iz potencijalnog ili ostvarenog gubitka člana porodice. Junaci ovih horora žele sačuvati svoju porodicu. Ali kao i u našim najvećim strahovima, a na njihov užas dobijaju konstantnu potvrdu da je smrt neizbježna.
Tako u filmu “Babaduk”, ostvarenju australijske režiserke Dženifer Kent (Jennifer Kent) možemo vidjeti porodicu Vanek, majku Ameliju i sina Samuela koji godinama nakon pogibije partijarha porodice počinju bivati proganjani od strane junaka knjige za djecu pod imenom Babaduk. Prilično jednostavna premisa.
Međutim, ono što Kent radi sa njom sačinjeno je od svega onoga što uzdiže horor na mnogo više od zabave sa jezivim čudovištima. Odnos majke i sina je napet. Majka je iscrpljena i od samog starta ugušena tugom koju osjeća zbog pogibije supruga. Da stvar bude gora, suprug je poginuo vozeći je do bolnice da bi rodila njihovog sina. Dijete koje je trebalo biti produžetak jedne srećne porodice, rođeno je u tragediji. Šest godina kasnije imamo disfunkcionalnu porodicu i odnos majka-sin. Ali Kent tu ne zastaje. Dok bi većina horora krenula u smjeru psihotične majke koju sa ivice u ambis gura demonsko prisustvo, to nije ono što se stvarno dešava.
Kent se u filmu “Babaduk” igra sa nama: tjera nas od sina do majke i nazad i u toj dinamici shvatamo da osim Babaduka u toj kući neko od njih dvoje predstavlja dio problema. Sve je to ipak vješto skrivena maska. Maska, koja nas zabavlja da se ne bi zapitali: Ko je uopšte Babaduk ?
U maestralno režiranom trećem činu ovog ostvarenja (treći čin koji je inače vrlo često Ahilova peta horor filmova) ovo pitanje, koje je Kent krila po periferiji naše mašte, a simbolično u ćoškovima porodične kuće Vanekovih, polako zauzima i centralnu poziciju. Što je još bolje, Kent daje odgovor: Babaduk je Amelijin pokojni muž.
Tako ovo ostvarenje dobija ne samo novu dimenziju već, posmatrano retroaktivno i drugačiju strukturu i smisao. Babaduk je za malog Samuela skoro arhetipska manifestacija oca. Otac je čudovište jer je figura od autoriteta kojoj Samuel ne može pripisati lice ali ni karakter. Za majku, Babaduk je tuga koju nikada nije uspjela da uguši. Sav bol koji osjeća i preko kojeg nije imala snage da pređe, hrani to čudovište. Amelija nikada nije uspjela da preboli gubitak voljene osobe.
Konačno za odnos majka-sin, Babaduk predstavlja očevo prisustvo koje nedostaje da bi porodica bila kompletna. Majka osjeća da je nedovoljna da pruži djetetu dom, a dijete se osjeća nedostojnim nesvjesne potrebe da zauzme mjesto patrijarha kuće. Oboje su previše opsjednuti očevim prisustvom da bi napravili zdravu i funkcionišuću porodicu. Time hrane čudovište manifestovano u Babaduku. Tako su majka i sin jednako i žrtve čudovišta, ali i njegovi tvorci.
Kao da sve to nije dovoljno, Kent nalazi i najbolje moguće rješenje iz ove situacije. Ona, naime, završava film na vedrijoj noti, što je prilično hrabar izbor za ovakav horor. Čudovište biva savladano. Potom dodaje sljedeći element rješenja: čudovište je savladano, ali na taj način što je obuzdano, a majka i sin ga čuvaju u podrumu kuće. Tako je ovaj odlični horor skoro savršeno zaokružen: tuga i bol nikada neće u potpunosti proći i očevo prisustvo nikada niko neće moći u potpunosti da nadomjesti. Zato bi bilo površno uništiti Babaduka u potpunosti. S druge strane, sakriti čudovište u podrumu, odnosno uspomenu na oca zaključati duboko u podsvijesti, što je i simbolika podruma, je nešto što je mnogo humanije i tako svojstveno čovjeku. Na ovaj način Kent zaokružuje svoju maestralnu analizu boli i osjećaja gubitka voljene osobe.
Naslovna fotografija: YouTube screenshot
