U eri produkcijski divovskih filmova, u kojima se na obalama Francuske sukobljavaju desetine hiljada vojnika ili snimaju okršaji stotine miliona vrijednih superheroja negdje između realnog i nadrealnog svijeta, donekle je hrabro film nazvati „Div“ („Handia“, eng. „The Giant“).
Srećom, „Div“ i jeste priča o hrabrosti i nedostatku iste, i upravo na tom poligonu se i sam lomi.
Već sama odluka da film u režiji Ajtora Aregija (Aitor Arregi) i Džona Garanja (Jon Garaño) bude skoro u cjelini snimljen na baskijskom jeziku u nekoj mjeri je hrabrost sama po sebi, kako iz unutrašnjepolitičkih, tako i vanjskodistributivnih razloga. Hrabrosti je, opet, zafalilo u porodici Elejsegi već onog dana kada je vojska stupila pred njihovu kuću i zatražila jednog od dvojice braće, da ga povede putem kuršuma, kaljuga i vjerovatnog stradanja.
Odatle nadalje, u „Divu“ se hrabrost i kukavičluk smjenjuju poput lica i naličja novčića koji često služi kao najpogodnije opravdanje za postupke oba brata, njihovog prijekog oca, nesigurne zajedničke ljubavi… Jer, kada Martin, povratnik iz rata u koji ga je sopstveni otac gurnuo, nagovori svog brata Migela Hoakina, u međuvremenu izraslog do gigantskih proporcija, da izađe u javnost i sebe pretvori u jeftinu atrakciju za mase, samo naizgled njega šalje na put preispitivanja granica samopoštovanja, prilagođavanja, ljubavi, požrtvovanja, uspjeha, jer i sam prolazi kroz tu čitavu tiradu.
Film je baziran na stvarnom Migelu Hoakinu Elejsegiju, koji je živio u prvoj polovini 19. vijeka i postao poznat kao „Div iz Alca“. Međutim, sama priča o njemu, uz sve intrigantnosti nesvakidašnje životne perspektive, znatno manje je atraktivna od načina na koji je ispričana.
„Div“ je u osnovi vizuelni, ambijentalni, istorijski spektakl, posebno u svojoj prvoj polovini. Od prikazivanja brižljivo kadriranih i kolorizovanih baskijskih proplanaka, preko oživljavanja krvavih sukoba na njenom i susjednom tlu, pa do uvjerljive transformacije inače 1,84 m visokog Enjeka Sagardoja (Eneko Sagardoy) u osobu čije čitavo tijelo muči gigantizam, sve je u „Divu“ upakovano sa mnogo pažnje, poštovanja i divljenja, neminovno izazivajući iste emocije kod gledaoca.
Kada se u svom drugom dijelu iz eksterijera preseli u enterijere, djelo gubi na šarmu, s tim da do izražaja dolaze njegove osnovne teme, te dobar dio gubitaka na estetskom kompenzuje dobicima na scenarističkom planu. Na kraju, međutim, putovanje braće Elejsegi sa njihove malene baskijske farme do kraljevskih dvorova, Pariza i Stounhendža ostaje urezano u sjećanje dublje nego Migel Hoakinovo i Martinovo lično putovnje od dvojice mršuljavih mladića na porodičnoj farmi do slavne kvazicirkuske atrakcije i njenog gramzivog menadžera.
Stoga i ne čudi što je, nakon specijalnog priznanja žirija na Međunarodnom festivalu u San Sebastijanu, film nominovan za čak 13 Gojinih nagrada, španskog pandana Oskaru. Još manje je iznenađenje što je dominirao vizuelnim kategorijama (priznanja za kinematografiju, montažu, art režiju, dizajn kostima, šminku i kostimografiju, specijalne efekte…), ali su mu najvažnije nagrade – za najbolji film i režiju – ipak izmakle.
Uprkos tome, „Div“ je u svojoj namjeri uspio. Predstavio je svijetu novu generaciju baskijskih glumaca – laureata Sagardoja (Gojina nagrada za najboljeg mladog glumca), Hosebu Usabijagu (Joseba Usabiaga) i Aju Kruse (Aia Kruse). Predstavio je jednu lokalnu priču, obogaćenu vrijednim i dovoljno univerzalnim temama. I predstavio je svoju Baskiju, lijepu, malu regiju sa mnogim velikim, ne tako lijepim etiketama, ne bježeći ni od bajkovitosti njenih brda niti od krvi, znoja i suza kojima kroz godine prskana.
Sasvim dovoljno za jedan film koji je, poput svog glavnog protagoniste, neočekivano postao divovski.
Naslovna fotografija: Netflix
