Blijeda šumska nimfa imena Hanna Topp, a scenskog nadimka Aldous Harding, dolazi nam iz dalekog Novog Zelanda.
Visoka, markantnog nosa, drevne ljepote podsjeća na vilanjaka iz Tolkinovih (J.R.R. Tolkien) romana.
Prvi album izdaje 2014-e, kuća iz Novog Zelanda, Flying Nun Records. Na njemu je devet gothic folk pjesama, kako ih ova kantautorka sama opisuje.
Album počinje devastirajućom numerom “Stop Your Tears”:
“I will never marry my love
I will die waiting for the bells
Death, come pull me underwater
I have nothing left to fear from hell”
Aldous navodi u jednom intervjuu da je ovu pjesmu napisala u toku nervnog sloma. To je poprilično jasno čim pustite pjesmu. Takav emocionalni naboj ne dolazi iz stabilnih stanja. Ovaj album karakteriše bolna, drevna skoro pa religiozna atmosfera.
Numere “Titus Goran” i “Merriweather” zvuče kao autentične folk pjesme nastale u usamljenim domovima na preriji u jeku transatlantskih migracija.
Moj favorit sa ovog prvog albuma je “No Peace At All”, mračna posmrtna numera koja osim gitare sadrži i naznaku duvačkog instrumenta, što će kasnije biti jedan od zaštitinh faktora njenog novog albuma:
“I live in a small pale house
A moment's march from the beach
My day is growing near”
Harding je odrasla u gradiću Litlton sa svega tri hiljade stanovnika. Njena majka je relativno poznata (za novozelandske standarde) folk kantautorka, tako da u samoj porodici postoji sklonost ka muzici. Međutim ako uporedite muziku njene majke – Lorine Harding, koja zvuči tipično kantri dobićete utisak da je zapravo Aldous ta koja je starija. Njen pristup i struktura pjesme mnogo više evociraju osjećaj starine.
Za njen proboj je zaslužna jedna druga muzičarka, Anika Moa, koja je otkrila dok je Aldous svirala svoje drevne pjesme na ulici.
Kada se osamljenost ne ogleda kroz minimalistički pristup produkciji, koje gotovo i nema, onda je jasno koliki je individualista u pitanju kad obratimo pažnju na zanesenost u toku izvođenja pjesme. To da su kantautori individualisti i nije neka novost, međutim kod Aldous je to uvećano.
Velike transformacije su u pitanju, iz pjesme u pjesmu Aldous nekako pronalazi različite likove unutar sebe, izvlači ih na površinu, ne izgleda lažno ili preglumljeno, koliko god sablažnjavala svojim nastupom.
Na nekim pjesmama zvuči krhko i naivno, a onda kao mudrac koji godinama luta, tražeći publiku da sasluša njegovu drevnu priču. Ono što je uho čulo a srce osjetilo može da se opiše kao tužna epopeja o nastanku života sa glavnim temama o sukobu naših praroditelja Adama i Eve.
Ljubavna bol se čini kao glavni katalizator pjesama, međutim tu ima dosta referenci na samu prirodu postojanja. Ona “narodna” da dobra umjetnost govori o svemu i ovdje biva tačna. Aldous piše pjesme bezvremenskih vrijednosti, vječnih tema koje bi bile bliske i konjušaru iz 1920-ih ali i hipsteru iz 2018-e, kada bi on imao duše i snage da primi njena srceparajuća pojanja.
Dramsko koketiranje pogotovo dolazi do izražaja na sledećem albumu koji izdaje za čuvenu britansku kuću 4AD. Tvrdi da naziv albuma “Party” nije ironičan, mada je teško u to povjerovati jer istoimena pjesma zvuči kako molba:
“I was as happy as I will ever be
Believe in me
I will never break from you
If there is a party, will you wait for me?”
Album producira i snima stručno uho ižinjera i saradnika PJ Harvey, Džon Periš (John Parrish). Dok je prvi album bio produhovljen i arhaičan, “Party” je više dramski nastrojen, skoncentrisan na nagle promjene karaktera kroz koji nam kantautorka govori svoje pjesme.
Ona zbacuje svoju drevnu druidsku odoru i stavlja bijeli puder na lice. Sada zauzima stav vrlo sličan Pagliaccu, tužnom klovnu iz opere Ruđera Leonkavala (Ruggero Leoncavallo).
Hodamo po tankoj liniji između tragedije i komedije, ni u jednom trenutku nismo sigurni da li nas ona ismijava ili poziva da s njom plačemo.
Vokalne promjene su dosta izraženije, ali u skladu sa prirodom pjesme.
Na “Horizon”, Aldous zvuči zapovjedački, tiranski, kao ljutita majka – tvorac koja tjera svoje jedino čeljade da donese sudbonosnu odluku:
“I’ve gotta scratch it down, I never could amount
That’s it, babe
And now the sugar’s run out
And I don’t know what to say
Say again, this place
Say again, this place
Here is your princess”
Na “What If Birds Aren’t Singing They’re Screaming”, postoji izvjesni kabarejski pristup koji se itekako osjeti, pogotovo na klaviru, na trentuke podsjećajući na muzičku kutiju ili neku sličnu dječiju igračku. Aldous navodi da je ovu pjesmu napisala dok je razmišljala o činjeici da više nikad neće konzumirati marihuanu:
“What if birds aren't singing they're screaming
I got high, I thought I saw an angel
But he was just a ghost
He was making wooden posts out of my family”
Album završava zastrašujućom pjesmom “Swell Does The Skull”. Spomenik minulih vremena i nadolazećoj smrti koja nas sve očekuje. Aldous poručuje:
“Here he comes through the rain
With his coat and his walking cane
And he says softly to me:
“The war is over, we belong in the country.”
Muzika koju nam Aldous donosi na istom je tragu kao u prethodnom albumu, samo što se ovaj put njen zvuk, iako pod velikim uticajem folk muzike, mnogo više čini autentičnim i samo njenim, nego na prvom albumu. Na debitnom je bila čudna folk kantautorka, na drugom je jedinstvena gotik folk kabare mađioničarka.
Naslovna fotografija: Aldous Harding Facebook
