Staviti na veliko platno najbolnija poglavlja ljudske istorije dok su njihovi ključni protagonisti i dalje živi, pri tome ulazeći u segment igranog dovoljno da publici koja (misli da) već zna sve o tome ekranizacija bude privlačna, a zadržavajući dovoljno dokumentarnog da se niko ne osjeti povrijeđenim, iznevjerenim ili oštećenim, nije nimalo jednostavan zadatak.
Rješenje može da bude otklon, u smislu da takvu produkciju vode stranci, ljudi iz sasvim druge sredine koji mogu objektivnije da sagledaju pojedino dešavanje, njegove uzroke i posljedice. A to, opet, može biti i samo problem više, ako njihov objektivni pogled ostane zamućen površnošću, jednodimenzionalnošću ili nerazumijevanjem.
Mnogo je filmova u kojima se mogu pronaći potvrde ovih hipoteza, a „22 July“ u sebi sadrži svaku – od negativnih.
Američki Netflix je odlučio da se pozabavi terorističkim napadom u Oslu i na ostrvu Utoja 22. jula 2011. godine i u režisersku stolicu svoje produkcije postavio Pola Gringresa (Paul Greengrass), što je bio prilično logičan potez. Britanac je, s jedne strane, u nekoliko navrata kreirao gledljive akcije kroz koje je trčkarao Džejson Born, dok je, s druge strane, jasno iskazao svoju želju i relativnu spretnost da se bavi biografskim temama novijeg datuma („Omagh“ o bombaškom napadu IRA-e 1998, „United 93“ o otmici aviona 2001, „Green Zone“ o bagdadskim ulicama 2003, „Captain Phillips“ o otmici broda 2009…).
I ono što je Gringres uradio nije samo po sebi problematično. Njegov scenario ide široko, obuhvatajući pripreme za izvršenje zločina, sam bombaški napad i stravični lov na mlade aktiviste po izolovanom norveškom ostrvu, posljedice koje je to ostavilo na preživjele, društveni kontekst događaja te samo suđenje počiniocu, sada već zloglasnom Andersu Brajviku (Anders Breivik).
Brajvikov imenjak Danijelsen Li (Anders Danielsen Lie) je vrlo uvjerljiv, brutalno hladan i zastrašujuće harizmatičan u ulozi masovnog ubice sa širim planom. Scene u kojima Danijelsen Li istupa kao Brajvik pružaju vjerodostojan uvid u okretanje čeličnih točkića jednog poremećenog uma, spremnih da smrve svakoga kako bi došli do svog cilja.
Na suprotnoj strani, bolno realno je prikazana borba Viljara Hansena, fiktivnog učesnika skupa političke omladine na ostrvu Utoja. Ne toliko njegova borba za preživljavanje pod Brajvikovim snajperskim hicima (doći ćemo i do toga), koliko borba sa fizičkim i psihičkim posljedicama koje je taj jezivi dan ostavio na njega i njegovu porodicu. Jonas Štrand Gravli (Jonas Strand Gravli) je imao vjerovatno najtežu ulogu u ovom filmu i, srećom, na kraju ostavio najsnažniji utisak.
Ipak, koliko god Gringres bio dobar u prikazivanju pozicija žrtve i počinioca, toliko nedostaju drugi konteksti jedne ovako kompleksne teme.
Već na samom početku ostaje utisak da je i sam režiser bio neodlučan na koji način da prikaže sam masakr na Utoji, gdje da povuče granice između glorifikovanja i realističnog prikazivanja nasilja, „blokbasterizacije“ zločina i poštovanja žrtava, gledljivog i traumatičnog iskustva. Pristup koji je odabrao, da u 20-minutnoj sekvenci sa Utoje veći fokus stavi na hronologiju nego na brutalnost samog čina, sasvim je legitiman, ali i donekle opasan. Kada se stavi na tas naspram dominantne samouvjerenosti i artiklusane eksplikacije koju donose naknadna prikazivanja Brajvika, ne može se reći da je vaga izbalansirana.
Brajvik nije krvožedni maloumnik i sasvim je smisleno prikazati ga onakvim kakav on jeste – proračunat, smiren, ciničan, inteligentan i zaluđen – ali njegovo nedjelo i krvavi tragovi koji su iza njega ostali u svim porama društva suviše su površno obrađeni. Ustezanjem od toga da ide predaleko na Utoji i prilično militavim segmentom priče o premijeru, vladi i odgovoru javnosti, koji je zbrzan, faktografski i nedorečen, Gringres nehotično ostavlja prostor za primat Brajvika i njegovih razmišljanja, koji Danijelsen Li suviše dobro koristi.
„22 July“ je koncipiran kao sveobuhvatan prikaz ispričan kroz dvije vizure, i to jeste pohvalna odluka. Međutim, jedna, vizura žrtve, ostaje prevashodno politička i tek elementarno lična, dok se vizura žrtve zadržava na prvenstveno ličnoj i tek minimalno političkoj. Da je uspio iznivelisati sve aspekte teme koje se prihvatio, Gringres bi vjerovatno napravio odličan istorijski film.
Ovako, nažalost, on ostaje polovičan, pa je norveški „U – July 22“, nedavno nagrađen za snimateljski rad, možda bolja opcija. Smješten u cjelini na Utoju, u borbu na život i smrt između hladnokrvnog ubice i grupe uplašenih djevojaka i mladića, „U – July 22“ barem zna koji je njegov ugao teme koja se može sagledati ili iz jednog ili iz svih uglova, ali nikako iz nekolicine odabranih.
Naslovna fotografija: Netflix
