Valjda je u danima prazničnog prežderavanja i suvišno velikih trpeza u redu jedan film uporediti sa – sendvičem.
Možda baš zbog tog perioda godine je „Bad Times at the El Royale“ i podsjetio na sendvič. Bogat, mesnat, sa raznobojnim i jakim začinima, skupim sirom (dimljenim, ne onim običnim) i u toploj, hrskavoj kifli, sa dva prepečena, tvrda, praznjikava okrajka koje je teško progutati.
Ako je ova alegorija bila nejasna ili prosto besmislena, oprostite, do praznika je. Vraćamo se na filmski rječnik za deset, devet, osam…
„Bad Times at the El Royale“ je noarovski triler s jeseni, sada već prošle godine, iz uma Drua Godara (Drew Goddard). Ukoliko vam to ime i dalje ne zvuči poznato, upamtite ga, jer su Godarove zasluge već sada povelike. Svoju karijeru započeo je kao scenarista u hit serijama s početka vijeka, kakve su bile „Bafi, ubica vampira“ („Buff the Vampire Slayer“), „Alijas“ („Alias“) i „Izgubljeni“ („Lost“), da bi se potom prebacio na film i napisao „Cloverfield“, „Svjetski rat Z“ („World War Z“), „Marsovca“ („The Martian“) i bio konsultant na posljednjem „Dedpulu“ („Deadpool 2“). U režiji se, prije nego što je nogom stupio u „El Royale“, oprobao samo jednom, kao autor „Kolibe u šumi“ („Cabin in the Woods“).
Šest godina poslije, Godar je odlučio da napiše, režira, pa i producira svoje novo ostvarenje. I u neku ruku, šteta što jeste, jer bi od njegovog scenarija, Mekgarvijeve (Seamus McGarvey) kinematografije i Đakinove (Michael Giacchino) muzike Deni Vilnev (Denis Villeneuve), Lin Remzi (Lynn Ramsey) ili Stefano Solima (Stefano Sollima), pa vjerovatno i Ben Aflek (Ben Affleck) čudo napravili. O kombinaciji Finčera (David Fincher) i Godara tek da ne razmišljamo.
Ovako, „Bad Times at the El Royale“ ostaje gurmanska filmska gozba, ali ne i specijalitet za sva vremena, jer su njegovi pojedinačni sastojci ukusniji od cjeline. (Ups, opet praznici!)
Prije svega, tu je Godarov scenario. Njegov oronuli hotel u kultnoj 1969. godini, kojeg po sredini cijepa granica između Kalifornije i Nevade, kao jedan divan uvod u cijepanje hotela i njegovih gostiju iznutra, svakoga zbog svojih mračnnih tajni. Njegovi su gosti – senilni katolički sveštenik (Džef Bridžiz), lajavi prodavac usisivača (Džon Ham), nadobudna hipi ljepotica (Dakota Džonson) i prkosna soul pjevačica (Sintija Erivo) – od prvog pojavljivanja intrigantni, atraktivni i slojeviti. A njihove se priče ukrštaju na vrlo uzbudljive, neočekivane, ali smislene načine, usput u svoje ludilo uvlačeći i smušenog mladog recepcionera (Luis Pulman), harizmatičnog vođu kulta (Kris Hemsvort) i jednu otetu djevojčicu (Kejli Spejni).
Sa druge strane, ambijent izolovanog, nekada raskošnog, a sada propalog hotela, na koji se polako obrušava oluja, prekrasno je dočaran Mekgarvijevom kamerom, ali i besprijekornim doprinosom ljudi iz scenografskih i šminkerskih timova. Podjednako je za atmosferu zaslužna perfektno selektovana muzika, koja igra jednu od glavnih uloga od početka doslovno do kraja, iako je dionica fokusiranih na Erivo i njen glas, koliko god on divan i za razvoj priče značajan bio, malo i previše.
I tu dolazimo do ključnog, jedinog, ali povelikog problema sa kojim se „El Royale“ suočava – svega je previše. Neke su pjevačke dionice preduge (recimo, prva ili ona sa daskama), neki dijalozi idu predaleko (npr. razmjena između sveštenika i pjevačice), neke sekvence su suvišne (moramo li vidjeti prodavčev obilazak baš svakog automobila na parkingu, i to iz nekoliko uglova?).
Sasvim nam je jasno i kako je do toga došlo. Sve što je Godar snimio jeste kvalitetno i suštinski vrijedno zadržavanja, ali se prosto nekih stvari morao odreći, ma koliko mu žao bilo, da bi konačni proizvod bio kompaktniji. Savjet-dva na tu temu mogao je da uzme od Gzavijea Dolana (Xavier Dolan), koji u ovom filmu igra manju ulogu, a u svom „The Death and Life of John F. Donovan“ je izrezao kompletan lik Džesike Častejn (Jessica Chastain) zarad svođenja čitavog djela u najoptimalnije okvire. Koliko god vam Častejn bila draga (a to koliko je meni draga već je redakcijska fora), u pitanju je pragmatizam kakvom se Godar, očigledno, još nije naučio. Efekat je, nažalost, vrlo dobro vidljiv.
Možda bi sve ostalo i kliknulo, da nije ta dva posebno problematična dijela, „okrajaka“ na početku i kraju filma. Nakon vrlo simpatičnog i efektnog uvoda koji nepogriješivo postavlja ton, omanja vječnost treba Godaru da zakotrlja svoje likove i njihove radnje preko simpatičnih, ali u konačnici nepotrebno dugih upoznavanja. Još veći problem je završnica, koja se usput pretvara u kratki film za sebe, sve sa svojim flešbekom usred najnapetije scene. Taj korak unatrag, srećom, ne traje toliko dugo i nije toliko razarujući za stanje filma kao što je, primjera radi, Šeridanov (Taylor Sheridan) u „Wind River“, ali dovoljnu štetu pravi sam intenzitet koji se održava besmisleno dugo.
Da se sa svojih dva časa i 20 minuta „El Royale“ sveo ispod dva časa, usput se riješivši svojih lijepih, ali štetnih viškova, govorili bismo o njemu kao o najboljem holivudskom filmu iz proteklih 365 dana. No, kako je godina u Holivudu bila sramno tanka, ni ovako nije predaleko od te titule i svakako zaslužuje neuporedivo veću pažnju od one koju je dobio.
„Bad Times at the El Royale“ jeste jedno od najboljih ostvarenja snimljenih u 2018, intrigantno, uzbudljivo i nesavršeno, kakva je i sama godina bila.
Naslovna fotografija: 20th Century Fox
