Dug je put vestern prevalio od Džonovog (John Wayne) Rustera do Džefovog (Jeff Bridges) Rustera, od Garijevog (Gary Cooper) čekanja da voz stigne u Hedlivil do Kristijanovog (Christian Bale) čekanja da kompozicija pođe za Jumu, od Klintovog (Clint Eastwood) Bezimenog koji ubija za šaku dolara do Timovog (Tim Blake Nelson) Bastera Skragsa koji to čini pjevušeći vesele pjesmice.
Žak Odijar (Jacques Audiard) želio je da ovaj žanr odvede još dalje, ali biće da to nije toliko jednostavno.
„The Sisters Brothers“ trebalo je da bude jedan od najvećih filmova 2018. godine, kao revizionistički, crnohumorni, od svega drugačiji vestern o braći Sisters, plaćenim ubicama čiji se novi zadatak neočekivano iskomplikuje. Trejler, jedan od najboljih koji su objavljivani u skorije vrijeme, i zabavni klipovi koji su potom stizali upravo su to i najavljivali.
Na kraju, film je ošto podijelio kritiku i publiku. Kritika je s ljubavlju pisala o Odijarovom „zaokretu u starom žanru“ i darovala ga Srebrnim medvjedom na Berlinskom filmskom festivalu. Publika je, s druge strane, u filmu vidjela blijedu sjenku obećanja iz trejlera i pustila ga da propadne duboko na blagajnama, sa prihodima tek na četvrtini ulaganja. Istina je, kako nas to već život uči, negdje između, ali ipak bliže publici.
Jasno je šta je Odijar želio. Htio je da njegova adaptacija istoimenog Devitovog (Patrick deWitt) romana bude manje orijentisana na donekle tipičnu radnju, a više na atipične likove. Da sliku mrkih jahača stisnutih očiju i rijetkih replika razbije brbljivim alkoholičarima, progresivnim dobricama i utopijskim egzistencijalistima. Htio je da unese šarm evropske režije u kruti američki žanr.
Ništa od tih želja nije problematično, koliko činjenica da je u konačnici sve to ispalo… pa, zaista blijedo.
Blijeda je kinematografija, koja američkom zapadu oduzima prerijsko-planinsku ljepotu, ali mu ne donosi turobnost, opasnost niti mrak. Kompleksne likove izblijedila su nespretna, naprasna, pomalo nasilna predstavljanja njihovih karaktera, a neke dobre dijaloge svi oni koji djeluju napisani samo da popune prostor. I sama priča, bljedunjava od početka, dodatno gubi konture slabom uvezanošću svojih komadića u prvom dijelu, a onda i zbrzavanjem pojedinih u drugom, baš tamo gdje bi bilo bolje produžiti još koji korak naprijed kad su se već prešla dva časa trajanja.
U svemu tome, i jedan od boljih glumačkih kvarteta iz 2018. – u sastavu Hoakin Finiks (Joaquin Phoenix), Džon K. Rajli (John C. Reilly), Džejk Džilenhal (Jake Gyllenhaal), Riz Ahmed – počesto izgleda izgubljeno, nesigurno i takođe blijedo.
Nije „The Sisters Brothers“ bez svojih kvaliteta, daleko od toga. Odijar se jeste potrudio oko detalja koje drugi vesterni olako zanemare, a koji su lijep dodatak atmosferi i likovima. U nekim scenama je zaista ugodno gledati Finiksa i Rajlija, odnosno Džilenhala i Ahmeda zajedno. I sam kraj filma je britak, mudar, čak dirljiv, i izdiže ga na neki veći nivo.
Ne uspijeva, međutim, da neutrališe dva časa jahanja do Pacifika i natrag, u kojima glumci lutaju u pokušaju da svojim kvalitetima zakrpe ruke iza sebe, pred sobom i na sebi, a on sam u odluci da li pravi karakternu studiju jedne nesrećne porodice, introspektivnu dramu o smislu života ili revizionistički vestern sa malo mračne duhovitosti.
Ukoliko je namjeravao da bude sve od navedenog, trebalo je da dijelove svog filma rascijepi do kraja i napravi nešto sličnije braći Koen (Joel, Ethan Coen). Ovako, završio je sa kolekcijom nedovršenih dijelova različitih oblika, veličina i boja, koje zajedno, kao cjelovita filmska priča, djeluju, pogađate, blijedo.
Naslovna fotografija: Annapurna Pictures
