“Uvijek sam voljela da crtam, ali kada sam se vratila u svoj rodni kraj bila sam sigurna šta želim da radim u životu. U šestom razredu osnovne škole na času likovne kulture sam postala svjesna svog dara i jednostavno odlučila da ću biti slikar” kaže Marija Marić.
Nikada nije bilo sumnje čime će se Marija baviti u životu. Slikarstvo je njena prva ljubav. Nije ona prva ljubav što se zaboravi, nije simpatija prema nekome dječaku ili djevojčici iz prvog tri. Ne. Marija je znala svoj put od trenutka kada je sa tri godine šarala i prenosila ono što vidi na papir, na prašnjavi put, na zidove kuće. Znala je ona, a znala je i njena porodica, ili su bar naslućivali.
Bajkoviti pejzaši seoskog okruženja bila su prva inspiracija u životu slikarke Marije Marić. Rođena je u 18. decembra 1988. godine u Drvaru. Njeno idilično djetinjstvo prekinuo je rat. Prekinuo je djetinjstvo, ali ne i umjetnički plamen koji se rodio pod obroncima planina u Drvaru. Kako sama kaže njen čitav život prožet je borbom. Za sve se u životu izborila pošteno, sa puno truda i rada.
Nakon ratnih dešavanja Marija se vratila u rodni Drvar, završila Gimnaziju i 2007. godine krenula u ostvarenje svoga sna. Upisala je Akademiju umjetnosti u Banjaluci. Jedna je od rijetkih koja je paralelno studirala na slikarskom odsjeku u klasi profesorice Jelene Karišik i grafičkom odsjeku u klasi profesora Nenada Zeljića. Zvanje diplomiranog likovnog umjetnika stekla je 2011. godine, ali tu se ne završava njen akademski put. Te iste godine upisuje master studije, takođe na Akademiji umjetnosti u Banjaluci. Bira odsjek slikarstvo u klasi profesorice Svjetlane Salić Mitrović. Nakon tri godine postaje magistar slikarstva. Za vrijeme svog akademskog školovanja izlagala je na šest samostalnih izložbi, učestvovala na kolektivnim izložbama u BiH, Srbiji, Makedoniji, Poljskoj, Italiji, Sjedinjenim Američkim Državama. Trenutno živi i radi u Doboju. Zaposlena je u Osnovnoj školi ”Milan Rakić” Bukovica Velika, a vodi i školu crtanja i slikanja ”Dolce Vita” sa Udruženjem kreativnih građana Doboja. Sa ovom talentovanom umjetnicom razgovarali smo o njenim slikarskim počecima, umjetničkom pravcu, motivima u njenim slikama, kao i o uticaju muzike i različitih kultura na njeno stvaralaštvo.
BOSONOGA: Kako su Vaši roditelji i prijatelji reagovali kada ste im rekli da ćete se upisati na Akademiju umjetnosti?
MARIJA: U Gimnaziji smo imali predmet Likovna kultura i sjećam se da smo učili istoriju umjetnosti. Dok su moji školski drugari govorili: „Šta će nam ovo trebati u životu?“, ja sam jedina dobacivala: „ E meni će trebati”. Dok su drugi bili neodlučni oko izbora zanimanja i da li će upisati fakultet, ja sam to znala odavno. Moji roditelji su me jedini istinski podržavali. Oni me najbolje znaju, a i znali su da ću u životu jedino biti srećna ako budem slijedila svoj put. Kada sam saznala da sam položila prijemni koji je trajao pet dana, da sam druga na listi od deset koliko su primali na jedan smjer, bila sam najsrećnija osoba na svijetu. To je bilo ispunjenje mog sna i dokaz da i nemoguće postaje moguće. Ispit je polagan za ispitom i master završen prosjekom 10, nakon čega sam i dobila posao u osnovnoj školi pored Doboja. To samo govori da svako ko sanja svoj san i istinski nešto želi i voli, sa lakoćom postiže ciljeve i ostvaruje snove. Ako su volja i trud pomiješani sa nijansom ljubavi i želje, Bog se dodatno pobrine za vjetar u leđa.
BOSONOGA: Paralelno ste studirali na slikarskom i grafičkom odsjeku na Akademiji umjetnosti u Banjaluci. Zbog čega se niste odlučili samo za jedan odsjek?
MARIJA: Dobro pitanje, a odgovor na njega je malo duži, ali pokušaću da skratim. Uvijek sam bila specifična i znatiželjna, mnoge oblasti su me interesovale u slikarstvu, ali isto tako i grafici. Kada sam upisala Akademiju na odsjeku slikarstvo kod prof. Jelene Karišik izučila sam forme crteža i slikarske vještine, tehnike i materijale, ali oduvijek me privlačila grafika, pri samom dodiru s njom i pristupom profesora Nenada Zeljića koji me je upoznao sa grafičkim tehnikama, presom, valjom ,šaberom, akvatintom. Nikada neću zaboraviti tu radost prvog otiska. Na trećoj godini sam odlučila da upišem oba smjera, tako da sam imala dva indeksa i trčala na dodatne predmete poput fotografije, grafičkog dizajna, zidnog slikarstva, intermedijalne umjetnosti, itd.
Zašto jednostavno kad može komplikovano, kaže Marija kroz osmijeh.
Na trećoj godini studija sam se opredijelila za oba smjera, jer nisam željela da jedan od njih zapostavim ili da mi bude izborni. Ipak na masteru sam se vratila svojoj prvoj ljubavi – slikarstvu.
BOSONOGA: Svoj umjetnički interes pronalazite u kom slikarskom pravcu? Koji likovni umjetnici – slikari/grafičari Vas najviše inspirišu?
MARIJA: Pravac koji najviše cijenim i koji smatram da je najuticajniji i najvažniji za slikarstvo, arhitekturu i kiparstvo je renesansa, koja je procvjetala u Italiji. Pravac koji je izrodio četiri neponovljiva velikana umjetnosti (Leonarda, Mikelanđela ,Donatela i Rafaela). Osim Italije, Francuska, Holandija i Njemačka osim što su kolijevke slikarstva izrodile su i sjajne grafike Direra i Rembranta. Smatram da su slikarski pravci koji su ostavili najveći trag kroz istoriju umjetnosti i izvršili najveći avangardni uticaj i promjenu kulture i umjetnosti bili renesansa, ekspresionizam, apstraktno slikarstvo i street art, a umjetnici predstavnici upravo tih velikih pravaca koji su ostavili uticaj na moje slikarstvo su Mikelanđelo, Van Gog , Pol Kle, Baskijat i Benksi.
BOSONOGA: Koliko muzika i uticaj drugih kultura utiču na Vaše stvaralaštvo?
MARIJA: Muzika ima neraskidivu vezu sa slikarstvom, kao i književnost i film. Osim sto volim da slikam, moja strast su čitanje, filmovi, ples i putovanja. Ljubitelj sam autentičnih kultura i civilizacija Južne Amerike i Afrike. Pokreće me afroamerička muzika (jazz, blues, gospel, dance, rap, hip-hop), plesne i filmske strasti Španaca i fado Portugala i Brazila, romantika francuskog jezika, grčke skulpture i mitovi, egipatska i rimska kultura. Egzotika dalekih krajeva, eklektični stil, ali i urbani dizajn enterijera. Svi ovi djelići nalazi se u mojim radovima, u apstrakciji na slikama svemirskih tijela i robotike, street arta na „renoviranju kontejnera“, „4 rase mehanizacije“, pa do „Žena ratnica“. Dakle, sve što utiče na mene, sve što proživljavam, izražavam kroz svoj rad sa puno eksplozivnih i jakih boja, baš kakvim bih mogla da oslikam i svoj karakter i srčanost.
BOSONOGA: Žene ratnice su česta tematika Vaših djela. Ko su žene koje su ostavile najveći utisak na Vas?
MARIJA: Moj čitav život je prožet borbom, a na njega je neizbrisiv trag ostavila moja baka Rada Bodroža. Njen život je primjer najveće borbe jedne žene. Ona me usmjerila i spremila za život svojim savjetima i ljubavlju. Izložba koju sam prije dvije godine održala u Drvaru nosila je ime ”Žena ratnik” i posvetila sam je baki Radi i svim hrabrim ženama. Mislim da su sve žene ovog svijeta, zajedno sa mojom bakom i majkom, koje su u patnji i teškim situacijama prošle i borile se kroz život, dovoljan razlog naziva ove serije slika. Samo rađanje, majčinstvo i podizanje djeteta koje nosi ŽENA je dovoljan razlog poštovanja i odavanja časti. Imamo primjere žena ratnica u filmskoj umjetnosti, kao što su Ksena, Lara Kroft ili u zadnje vrijeme sve popularnija Wonder Woman. Hrabre žene koje su ostavile trag u istoriji u različitim sferama života, poput Kleopatre, carice Milice, princeze Dajane, a moram da naglasim neizostavan uticaj heroina iz mog kraja Marije Bursać i Mike Bosnić, koje su svoj život prkosno i ponosno dale za pravdu, narod, za neko bolje sutra. Sve te fiktivne i stvarne istorijske žene su uticale na tematiku serijala „Žena ratnik“. Sljedeće što planiram da radim su ikone svetiteljki iz zahvalnosti Presvetoj Bogorodici. Pravoslavlje je važan dio mog bića, moje umjetnosti, tako da mi nije strana ni izrada ikona, čemu se planiram više posvetiti.
BOSONOGA: Kako je došlo do ljubavi prema Africi i afričkoj kulturi?
MARIJA: Od tinejdžerskih dana muzika je dio moje svakodnevnice. Uvijek sam imala neki hobi, volim košarku , trenirala sam zumbu, hip-hop, ples koji vodi porijeklo od Afroamerikanaca. Oni su pjevali i plesali na plantažama, izražavali žal za slobodom (soul, blues, jazz), što i ja slušam za svoju dušu. U muzici pronalazim saosjećanje za svoje tuge i sreće, jer smatram da se muzikom, pjesmom i slikarstvom najbolje mogu iskazati najdublja ljudska osjećanja.
BOSONOGA: Putovanja su važan dio Vašeg života, koje zemlje ste do sada posjetili i šta ste ponijeli iz njih?
MARIJA: Osim sto slikam moram i da nađem svoj put i svoju inspiraciju što je uglavnom priroda i okolina u kojoj živim. Kada bih opisivala svoj život sa tri riječi rekla bih borba i putovanje. Oni i jesu glavni motivi u mom radu, protkani bojom, intenzivnim životom i ljubavlju. Posjetila sam dosta zemalja od kojih bih izdvojila neke koje su me inspirisale i koje bih preporučila svakom umjetniku i čovjeku da posjeti. To su Holandija, Francuska, Italija i Portugal. Gdje god da odem ponesem neki suvenir: razglednicu, magnetić ili figuricu koja je simbol te zemlje. Uspomene sa putovanja skladištim na svojim platnima i albumima. Slika i fotografija su zaustavljeni momenat koji se ne može ponoviti, zato mi mnogo znači, jer proživljeni trenutak je jedino što nosimo sa sobom na onaj svijet.
BOSONOGA: Kada imate najveću želju da slikate? Šta Vas pokreće i inspiriše?
MARIJA: Na slikarstvo utiče snaga volje i želje. Slikar je u svom svijetu koji niko ne može da mu oduzme, tamo pronalazi mir i spokoj. Smatram da svako djelo nastaje prvo pod uticajem nekog važnog ili jakog doživljaja, situacije koja nas tišti ili čini izuzetno srećnim. U mom slučaju je to ranjivost ili spoznaja sebe, prekretnica u nekom periodu života, gubitka voljene osobe. Jednom sam izjavila volim što živim i slikam, ali istina je živim da volim i slikam.
BOSONOGA: „Ovo mogu i ja da naslikam!“ jedna je od najčešćih reakcija pri susretu sa apstraktnim slikarstvom. Kako najlakše razumjeti apstraktnu umjetnost?
MARIJA: Samo cu reći stotinu ljudi, stotinu ćudi. Apstrakcija je viši vid slikarstva , kao i pedijatrija na medicini. Apstraktno slikarstvo može da svira, piše, osjeti dodir, miris i ukus. To je filozofija slikanja, dodir sa kretanjem vazduha, ples sa vjetrom.
BOSONOGA: Da li BiH i uopšteno naš region ima razumijevanja za svoje umjetnike?
MARIJA: Nedovoljno, ali to nas ne sprečava da stvaramo. To je oduvijek tako i ostaće, mi smo pomireni sa tim i samim odabirom zanimanja znali smo da od njega nemamo materijalne koristi, što je dokaz da se slikarstvo upisuje samo iz ljubavi. Ljubav je glavni motiv i kremen umjetničkog upaljača. Vatra koja se raspiruje nikad se ne gasi. To je neopisivo nadahnuće, nematerijalno bogatstvo. Van Gog je rekao život živis koliko trpiš i patiš, a znamo da je umro u siromaštvu, neshvaćen, a njegovi ”Suncokreti” sad vrijede milione. Što se naše države tiče, mnoge druge stvari nisu na svom mjestu. Neukusno pomješane boje na ”platnu” Balkana. Mislim da bi trebalo baciti ga i započeti novo, restartovati čitav sistem, da bi umjetnost ili kultura kasnije došle do izražaja.
BOSONOGA: Već pet godina radite kao nastavnica u Doboju, da li Vas rad sa djecom umori ili pruža inspiraciju za nove umjetničke radove?
MARIJA: Naravno, sa djecom je istovremeno i lako i teško raditi. Kako prolaze generacije sve se mijenja iz godine u godinu. Tehnologija napreduje i dječije male glave brže rade, ali nažalost motorika i gipkost nisu za pohvalu. To je prednost, ali i mana generacije kojoj ja predajem. Manje igre i sportskih aktivnosti čine kreativnost i maštu slabijim, ali opet ima talentovane i divne djece zbog kojih svaki dan sa poletom idem u školu i pripremam nastavu. Pikaso je rekao: „Kad sam bio dijete crtao sam kao odrastao čovjek, a kada sam odrastao trebao mi je cijeli život da naučim da crtam kao dijete“. Moja uloga je da učenike usmjeravam i otkrivam im nove likovne tehnike, da podstičem ono najbolje u njima. Rad sa djecom ima svoje draži kao i život. Sa njima se dijeli i radost i tuga. Nema nista ljepše nego biti vjetar u leđa, uzor i podrška jednom djetetu. Zahvalnost i dječiji osmijeh je neprocjenjiv.
BOSONOGA: Kada ljudi gledaju Vaša umjetnička djela šta bi trebali vidjeti? Kakvu emociju želite da im prenesete?
MARIJA: Trebali bi vidjeti sebe, zaviriti u dubinu svoje duše. Ja radim ono što je dio mene, u čemu sam se pronašla ili proživjela u određenom periodu života. Moje slikarstvo je moj intimni dnevnik. Ako se neko na trenutak može pronaći u mojoj slici ili stvoriti priču, pronaći nešto što ni ja nisam znala da postoji, smatram da sam uspjela. Svoj život pišem slikama, a da mogu da biram, opet bi izabrala isto.
Fotografije: Privatna arhiva
