Nakon albuma “Puberty 2” iz 2016. godine, Micki Mijavaki (Mitski Miyawaki) se vraća na scenu najnovijim uratkom pod imenom “Be The Cowboy”.
Nedavno je na svom Twitter računu objavila Bahovu (Bach) “Preludu u ce molu” za koju kaže da zvuči isto onako kako se glavni lik u njenom albumu osjeća dok hoda ulicom.
Za ime albuma odlučila se kako kaže zbog fascinacije mitom američkog kauboja. Kao inspiraciju uzela je lika iz čuvene “Marlboro” reklame, slavnog Marlboro Man-a koji je otjelovljenje tipičnog, slobodnog američkog duha.
“Svijet bi bio bolji kada bismo se svi pomalo ponašali kao američki kauboj, sa blagom arogancijom i smjelošću, prožimajući prije svega slobodu i divljinu kroz svoje podražavanje ovog čuvenog američkog mita”.
Kako tvrdi kantautorka, iza ove racionalizacije stoji i ličnija priča o jednom njenom kolegi iz studentskih dana. On je na svojim nastupima odisao kaubojskom energijom, odnosno bio je izuzetno slobodan u svojoj interpretaciji, pa se poslije Micki prisjećala ovih nastupa, želeći da ih doživi opet. Međutim, njenom kolegi se izgubio trag, pa je odlučila da sama bude svoj kauboj.
Prvi singl sa ovog albuma, “Geyser”, počinje jednim tobom na orguljama i postepeno se razvija u dramatičnu pjesmu za koju kantautorka tvrdi da opisuje njen stav prema muzici:
“Mislim da je ovo jedna od mojih najneobičnijih pjesama. Moje pjesme uglavnom imaju neku priču. Ali ova je samo osjećaj. Ustručavam se da kažem o čemu se radi samo zato što kada ljudi saznaju, mogu to smatrati neromantičnim. Napisala sam pjesmu o muzici ili možda muzičkoj karijeri ili sposobnosti da se pravi muzika. Mislim da kao muzičar žrtvujete stvari u svom životu, žrtvujete odnose, druge prilike, možda čak i svoje fizičko ili mentalno zdravlje da biste to radili. Pisala sam je duže vremena razmišljajući o svim stvarima kojih se odričem zbog toga, ali radim to sa zadovoljstvom jer volim da se bavim muzikom više od ičega na svijetu”.
Na početku ove pjesme čuje se mali glitch, što je bila ideja producenta albuma i dugogodišnjeg gitariste Patrika Hilanda (Patrick Hyland): “Bojali smo se da se ljudima neće svidjeti, ali bilo je previše dobro da odbacimo! Kontakt iz izdavačke kuće nas je zvao da pita da li je glitch namjeran, a Patrik je rekao: “Imate priliku da uživate u umjetnosti”.
Već na sledećoj numeri možemo čuti tračak inovacije u zvuku. Ona je sva u šaljivim sintovima koji se postepeno pretvaraju u sirovi, organski zvuk svirajućeg benda. Sličnu stvar smo imali i na singlu sa prethodnog albuma “Happy”.
Tekst je tipičan za Micki, govori o zavisnosti o drugoj osobi, samospoznaji i nezdravoj idealizaciji:
“I know that I ended it, but
Why won't you chase after me?
You know me better than I do
So
Why didn't you stop me?
Why didn't you stop me
And paint it over?”
“Old Friend” mi je možda omiljena pjesma sa albuma. Svojom atmosferom i tekstom kao da pripada u zadnjoj sezoni “Tvin Piksa” (“Twin Peaks”). Traje manje od dva minuta, a uspjeva da dočara sjetu dvoje bivših ljubavnika koji se nerado sastaju, a još teže rastaju:
“Meet me at Blue Diner
I'll take coffee and talk about nothing, baby
At Blue Diner, I'll take anything you want to give me, baby
At Blue Diner, I'll take coffee and talk about nothing, baby
Blue Diner, I'll take anything you want to give me, baby”
Druga polovina albuma bavi se jednim novim uvidom u ličnost kantautorke, koja nije bila toliko očigledna na prethodnim izdanjima. Iako Micki svojim intervjuima i izjavama odaje utisak nesigurne, povučene osobe koja ne želi da privlači pažnju na sebe, iz njenih tekstova, muzičkih spotova i generalnog držanja (govori za sebe da kao pripadnica azijske manjine nema ista prava kao ostatak američke populacije) stiče se utisak da se radi o jako narcisoidnoj osobi. To nije neki šok, ako uzmemo u obzir prirodu njenog posla, ipak je većina muzičara i kantautora egoistična, međutim ovo saznanje odskače od slike koju sama Mitski pokušava da stvori o sebi.
Najviše para uši kada u intervjuima Micki počne da se žali na nepravdu koju je doživjela kao pripadnica azijske manjine, što je isključivo američki problem. Iako se ne može potpuno odbaciti ovaj izgovor, odnosno igranje uloge žrtve, ovo uveliko doprinosi popularnosti njene muzike među liberalnim ljevičarskim krugovima u zapadnoj hemisferi. Mitski je postala zaštitnica i zvijezda vodilja mnogim, kako nazivaju sebe, marginalizovanim grupama (LGBT zajednici, nacionalnim manjinama i sl.).
Ipak pitanje je da li bi njena muzika bila ovako emotivna i srceparajuća da nije tog aspekta njene ličnosti. Za umjetnike je karakteristično da imaju visoko izraženu otvorenost ka novim idejama (“BIG FIVE” test ličnosti), a ljudi sa ovom izraženom karakteristikom i jesu nagnuti liberalizmu i ljevici.
Problem je što se njena muzika gleda kroz prizmu obespravljenih i potlačenih grupa koje prisvajaju pjesme i izjave u intervjuima. Ovo smeta iz više razloga. Prvo, obezvrjeđuje umjetničku vrijednost muzike i daje političku konotaciju tamo gdje ne treba da bude mjesta ovakvoj retorici. Drugo, sužava se domen ljudi i tema koje njena muzika može da dotakne ili pokrene.
Prisvajanjem umjetnosti u svrhu ideoloških ciljeva je smrt umjetnosti. Iako ovdje nije riječ o ozbiljnom slučaju prisvajanja, ipak se moramo zabrinuti i ukazati na opasnost kidnapovanja umjetnosti u svrhu širenja ideološke agende.
Od ostalih singlova vrijednih pomena treba istaći numere “Me And My Husband” i “Nobody”.
Na “Me And My Husband” Micki se trudi da nam dočara savršenu američku idilu tipičnog porodičnog života pedesetih, ovog puta sa dozom gorčine i očiglednom satirom koja naglašava njen lični stav. Kako kaže u jednom intervjuu još nije udata, ali misli da brak funkcioniše ovako:
“Me and my husband
We are doing better
It's always been just him and me
Together
So I bet all I have on that
Furrowed brow
And at least in this lifetime
We're sticking together
Me and my husband”
“Nobody” je vrlo specifičan singl, odskače od ostatka albuma jer je produkcija i struktura pjesme dosta pop orijentisana. Micki kaže da je htjela da napiše disko pjesmu: “Nema ničeg što bolje predstavlja ljubavnu samoću nego ples sam sa sobom”.
Kad smo kod plesanja samog sa sobom i poznate metafore masturbacije koja ide s tom sintaksom, moramo se osvrnuti i na spot za ovaj singl. Kao i u nekim prethodnim videima (“Best American Girl” gdje se Micki ljubi sa sopstvenom rukom ili u spotu za “Geyser” gdje ima sličnu koreografiju), ne možemo da se ne zapitamo zašto je i ovaj put odabrala motiv ruke. Možda pokušava da otvoreno priča o, i dalje stigmatizovanim, temama mastrubacije koristeći ovu, ne tako skrivenu, metaforu. Ili je po sredi nešto nevinije?
Na vama je da odlučite, a jedno je sigurno, ovaj album je savršen za usamljene duše, ljubavnike u dugim vezama i osobe naviknute na odbijanje i masturbaciju.
Naslovna fotografija: YouTube screenshot
