Ako želite da vidite spomenik ovog američkog konceptualnog umjetnika, ne morate da idete u Njujork, gdje se nalazi njegova statua.
Sasvim je dovoljno da se osvrnete oko sebe i oslušnete: „U budućnosti, svako će biti u prilici da doživi svojih 15 minuta slave“, rekao je Endi Vorhol (Andy Warhol), a te riječi prožimaju svaku poru društva u 21. vijeku.
Sa istinitošću te dobro poznate rečenice, součimo se svaki put kada uključimo TV, a pogled nam zastane na nekom od rijaliti programa poput Big Brother-a, čiji naziv je odavno orvelovski, zamijenio vorholijanskim etosom. Nove zvijezde se proizvode i smjenjuju kao na traci, konzumirajući svojih „15 minuta slave“, vjerovatno ni same ne znajući zbog čega su dobile epitet zvijezde.
Ali, da su to samo rijaliti programi! Društvene mreže su odavno postale platforme za građenje i njegovanje kulta ega, druga majka instant zvijezda. A, šta su društvene mreže bez selfija? Fenomen selfija je postao toliko značajno raširen i važan, da danas postoje čitave teorije o tome šta o nama govore selfiji koje postavljamo na svoje profile. Iako nam se čini da je fenomen selfija relativno nov, on vuče korijene iz kulta ličnosti kojima je Vorhol bio opsjednut.
Vorhol nije inovator autoportreta generalno, ali autoportreta u smislu selfija, koji su dio naše svakidašnjice – jeste. Vorholovom usmjeravanju objektiva prema sebi, prethodili su portreti slavnih ličnosti poput Merilin Monro (Marilyn Monroe) i Elvisa Prislija (Elvis Presley), što mu je sugerisao galerista Ivan Karp:
„Ljudi žele da te vide. Tvoj izgled je odgovoran za određen dio tvoje slave, on im hrani maštu.“
Bio je fasciniran zamagljivanjem granice između njegovog identiteta i umjetnosti koju stvara, u šta je najviše imao uvid posmatrajući svoje autoportrete. S tim u vezi, interesantno je njegovo istraživanje ženske strane njegove prirode, kroz kolekciju fotografija u polaroid formatu, nazvanu „Self-Portrait in Drag“.
Fasciniranost refleksijom vlastitog lika nije nešto novo ili neuobičajeno za ljudsko biće, štaviše, sa pričama o tom fenomenu se susrećemo od najranijeg djetinjstva, kroz bajku o kraljici koja treba konfirmaciju ogledala o svojoj ljepoti ili kroz mit o Narcisu koji umire zbog nesrećne ljubavi prema refleksiji svog lika. Tako da ni Vorhol nije izumio samoljublje kroz fotografiju, ali je na neki način predvidio vrijednosti vremena u kojem živimo i svesrdno ih podržao.
Za vrijeme u kojem je živio, ovaj umjetnik je bio vrlo ekscentričan i nekonvencionalan, opčinjen poslijeratnim konzumerizmom 1950-ih i 1960-ih godina i pop-artom. Pop-art kao pokret u umjetnosti 20. vijeka, svoje prve korake bilježi na britanskom tlu. Grupa britanskih umjetnika naziva Grupa nezavisnih (The Independent Group), udaljavanjem od tada dominantnog apstraktnog ekspresionizma, a strijemeći popularnoj kulturi i američkom načinu života, na taj način izaziva revoluciju u umjetnosti. S obzirom na uspjeh koji su u to vrijeme zabilježili film i reklamna industrija, sve više umjetnika se usmjerava putevima mas-kulture, što je do tada bilo neprihvatljivo.
Vorhol je pomogao popularizaciji konzumerističke umjetnosti koja negira tradicionalne vrijednosti, zanimajući se za teme preuzete sa reklama i komercijalnih proizvoda, poput ambalaže Coca-Cola-e i supe, što kasnije postaje nejgov zaštitni znak. Kasnije mijenja kurs, pa pomjera fokus sa komercijalnih proizvoda na američke nacionalne heroje.
Vorhol je dobro razumio imperative vremena u kojem je živio, ali je instinktivno osjećao imperative vremena koje tek treba da dođe, i odlučio njima da se pokori. Odlično upoznat sa načinom funkcionisanja medija, prepoznavao je medijsku proždrljivost za onim što je novo, te je shvatio da će ti apetiti sa vremenom i razvojem tehnologije – rasti.
Ovog umjetnika, okruženje je držalo za vrlo otvorenog i nikad snishodljivog – svakome se obraćao sa jednakom zainteresovanošću i poštovanjem. No, Endi je pred kamerom bio škrt na riječima, pa je upravo njegov najzapamćeniji intervju onaj u kojem na pitanja novinara odgovara sa „da“ i „ne“. Ali, i to je bio njegov način da predvidi onlajn svijet viralnih mimova i profesionalnih instagramera, sveprisutnih 50 godina kasnije.
Značajno je vratiti se na gorepomenuti Big brother, uz pomen Vorholovog eksperimentalnog filma iz 1963. godine „Spavanje“ („Sleep“), za čije potrebe je svog tadašnjeg prijatelja, pjesnika Džona Đorna (John Giorno), Vorhol snimao cijele jedne noći u snu. Na snimku, Đorno mijenja položaje tijela, pravi grimase, hrče – radi sve ono što i većina ljudi u snu. To se navodi kao preteča čudno kompulzivnog iskustva koje nam danas nude rijaliti šou programi poput Big Brother-a.
Godina 1963. u Vorholovom životu je značajna i zbog toga što upravo tada osniva Fabriku („The Factory“) na centralnom Menhetnu, te se okružuje osobenjacima, iz kojih crpi inspiraciju. Tokom decenije njeguje ekscentričnost kojom prezentuje „Vorholove Superstars“, gdje su „rođeni“ Edi Sedžvik (Edie Sedgwick), Viva (Vorholova superzvijezda), Niko (Nico), Kandi Darling (Candy Darling). Slično šou programima poput Pop Idol-a, The X Factor-a, The Voice-a, u kojima se „fabrikuju“ zvijezde današnjice.
Ipak, viralni video snimci na YouTube-u, Facebook-u i Twitter-u, nastali uz pomoć smartfona i web kamere, mnogo više doprinose popularizaciji pojedinaca na dnevnoj bazi. No, ako čitavu stvar posmatramo iz pozicije ljudi koji su slavu sticali konvencionalnim putevima, pri čemu je proces dokazivanja teži, ali su njihove vrijednosti i talenti evidentni, tu mogućnost da svako bude ono što hoće čak i onda kada ne posjeduje kvalitete potrebne za to, možemo vidjeti i kao toksičnu karakteristiku demokratije.
I opet, ako se vratimo na Endijevu, danas naročito pominjanu i popularnu, izjavu sa početka teksta: „U budućnosti, svako će biti u prilici da doživi svojih 15 minuta slave“, definitivno možemo da je shvatimo kao svojevrsno proročanstvo.
Ljudi danas pažljivo biraju sredstva kojima će stvarati idealne predstave sebe i time uobličavati svoj identitet u javnosti, kako bi ta petnaestominutna popularnost bila što bolje i izvjesnije konzumirana. No, interesantno je, koliko i ironično, da je osoba koja je „predvidjela“ tu petnaestominutnu slavu kao opštedostupnu, davno probila vremenske okvire svog postojanja.
Slavljen i negiran. Osporavan i obožavan. Endi Vorhol sa svojim djelima, ostao je ličnost čija prisutnost i slava nemaju tendenciju da blijede.
Naslovna fotografija: Shutterstock.com
